Alternativna hraniva – šta su?
Alternativna hraniva su hraniva koja predstavljaju alternativu uobičajenim hranivima koja se koriste na jednom području. Kao hraniva uobičajena na području Crne Gore, ali i širem dijelu Balkana valja izdvojiti kukuruz, soju, lucerku i manjim dijelom suncokretovu sačmu. Razlog toga je svakako pogodnost gajenja navedenih biljnih vrsta na našem području, potom visoki prinosi i odlično iskorišćavanje od strane životinja (u ovom slučaju krava). Takođe ove biljne kulture imaju neke mane, a to se: gajenje u monokulturi, slabljenje otpornosti prema spoljašnjim činiocima i na kraju promjena klime na našem području. Možemo zaključiti da, ako se radi o pouzdanim vremenskim prilikama, te pogodnim tržišnim prilikama ova hraniva su u pravom smislu riječi nezamjenljiva.
Pa ipak, ako se pogledaju današnje prilike u kojima se uzgajaju mlječne krave a koje se odnose na stanje cijena žitarica na tržištu, cijena stočne hrane i premiksa, zabrane izvoza iz pojedinih država, sve nestabilniji prinosi žita i uljarica na našem i širem području (usled klimatskih promjena) valjalo bi malo više pažnje posvetiti i alternativi. A alternativa nam donosi:
- prilično konstantne prinose i u lošijim godinama;
- jeftiniji sjemenski materijal;
- manju potrebu održavanja kulture (automastki manje goriva i radnog utroška, te manje hemijskih sredstava i sredstava zaštite);
- kao i očuvanje prirode za stabilnije prinose i za ostavljanje iste u stanju za buduće naraštaje.
Šta stoji iza alternativnih hraniva
Kada se pomenu alternativna hraniva, pomenu se i njihove prednosti, sve ono što je čovjek zaboravio u žurbi da poveća prinose. Time se okreće od takvih hraniva, daje prednost nekima drugima, a na kraju se opet vraća alternativama. Zašto je to tako? Zato što su tu naučnici i struka, isti oni koji su nam donijeli visoke prinose tradicionalnih žitarica i uljarica, „uskrativši” korišćenje nekih drugih, istraživali I zaključili da alternativna hraniva mogu održati visok nivo proizvodnje ukoliko se poštuju svi ostali principi na nivou farme. Dakle, ukoliko je dobrobit životinja na maksimalnom nivou, ukoliko je hranivo ili hrana spremljena na pravilan način, daje se na pravilan način I ukoliko je ista ukomponovana u obrok na takav način da može da zamijeni tradicionalno hranivo.
Treba spomenti da je do sada objavljen veoma mali broj istraživanja na ovu temu, ali svakako ona objavljena daju nadu. Takođe, isplativost u uzgajanju alternativnih žitarica (ovdje se misli na krmne biljke, međutim postoje i druga alternativna hraniva o kojima će biti riječi u nastavku teksta) je negdje vidljiva i daleko bolja nego kod tradicionalnih kultura, dok je u drugim podnebljima ona manje vidljiva. Ona svakako da neće u potpunosti zamijeniti tradicionalne žitarice, ali je njihov uzgoj, đubrenje, tretiranje i ostalo daleko isplativije od tradicionalnih, a cijena na tržištu (ukoliko se kupuju stočna alternativna hraniva) daleko manja.
Jačanje otpornosti proizvodnje
Sve navedeno rezultiraće otpornosti proizvodnje u proizvodnom lancu na farmi mlječnih goveda. Ako se sve gleda kroz profit farme odmah i na kratke staze, teško da će privući farmera, ali ukoliko farmer na to gleda kao na jačanje otpornosti svoje farme, na današnje ali i sve teže prilike koje nam slijede u stočarstvu onda će ga sigurno privući ideja ne samo o alternativnim hranivima kao jednom od segmenata jačanja otpornosti proizvodnje, već i svih ostalih segmenata proizvodnje koji idu u zajedno.
U uzgajanju usjeva alternativnih hraniva, ona se pokazuju kao vrlo dobra rotirajuća kultura, kultura koja poboljšava sastav tla ili ona koja izvlači hranljive materije na potpuno drugačiji (bolji) način od tradicionalnih kultura.
Šta sve spada u alternativna hraniva
Gotovo sva hraniva koja se rijetko koristi, a za neke i nismo čuli ni znali da uopšte postoje su alternativa današnjim naširoko poznatim hranivima. Tu prije svega ubrajamo one poznatije kao što su: krompir (i stočni ali i za ishranu ljudi-otpaci), tečni proizvodi (na primjer surutka), sirak, sudanska trava, bijela djetelina, mnoge druge još neistražene biljne vrste, i na kraju svi oni otpaci iz prehrambene i industrije pića (trop), zatim prehrambeni otpaci uljara, trgovina… Dakle, ovdje su izdiferencirane dvije grupe alternativnih hraniva: biljne kulture (sirak, djetelina, krompir) i otpaci (surutka, prehrambeni voćni i povćni otpaci iz trgovina…).
Poruka farmerima
Da bi se izvršila diverzifikacija i prešlo na korišćenje alternativnih hraniva, te potpuni prestanak ili djelimična zamjena korišćenja ovih što se koriste, potrebno je:
-
POZNAVATI SADRŽAJ ENERGIJE, PROTEINA, A POŽELJNO I VITAMINA I MINERALA ALTERNATIVNIH HRANIVA;
-
U ŠTO TAČNIJOJ MJERI NAPRAVITI HRANIVO KOJE ĆE SE PODUDARATI SA PREĐAŠNJE KORIŠĆENIM;
-
POSTEPENO UVODITI NOVO HRANIVO U OBROK ŽIVOTINJA;
-
OBEZBIJEDITI MAKSIMALNU DOBROBIT ŽIVOTINJA;
-
VODITI EVIDENCIJU I UPOREDITI! (iako se čini obećavajućom, svaka nova izmjena na farmi mora biti propraćena od strane farmera, kvantifikovana i upoređena sa onim prije uvođenja. Uvijek se zastupa stav da je najbolje da farmer procjeni šta je za njega najbolje, da po mogućnosti osnuje svoju kontrolnu grupu životinja i uporedi rezultate. Dodatni je posao, ali ukoliko se pokaže kao dobar, može ga „koštati” očuvanja a ne zatvaranja farme).
I za kraj jedan primjer
Korišćenje tečne surutke u ishrani mlječnih krava dosta je nov koncept ishrane, ali zasnovan na naučim činjenicama i ispitivanjima. I ovdje se radi o alternativnom hranivu (surutki) čije korišćenje u ishrani mlječnih krava dovodi do povećane mlječnosti, i poboljšanju tehnoloških karakteristika mlijeka. Preporuka je davati do 20-ak litara surutke po kravi na dan.
Surutka je bogata prije svega vodom, a u suvoj materiji najviše ima laktoze, potom proteina (visoko kvalitenih, ne svarljivih te kao takvih pogodnih za poboljšanje i mlječnosti i karakteristika mlijeka), kalcijuma, fosfora, nešto cinka, magnezijuma…
Ovdje se opet nameće pojam diverzifikacije ali i cirkularne ekonomije, gdje neupotrijebljena ili pogrešno upotrijebljena surutka može koristiti kao hranivo domaćim kravama. Tako mnogi manji proizvođači koji drže svega nekoliko krava za proizvodnju mlijeka, surutku sa svojih farmi mogu i treba da preusmjere sa davanja prasadima ili prosipanja (u najgorem slučaju) u ishrani krava. Većim proizvođačima ostaju mljekare kao izvor surutke.
I za kraj, treba biti obazriv, najbolje koristiti hraniva koja su već ispitana (sirak, sudanska trava, manjim dijelom lupina, otpaci od povrća), postepeno ih uvoditi i to u količinama koje su predviđene (npr. lupina se nikada ne smije davati kao potpuna zamjena soji ili sucokretu) i vidjeti kako djeluju na mlječne krave.
