Niko nije nadležan, ali je dobro dok se ne plaća-tako rekoše! Stanje daleko od standarda traje dugo jer to je ipak vanpijačna prodaja, ali šta fali kada imamo vanpijačnu prodaju ribe, sira, jaja, i po kojeg buketića kakvog cvijeća ili pak cigareta(ali zadržavamo se samo u okviru našeg domena) širom trotoara glavnog grada. Bitno da takvo stanje traje i da se kontinuitet ne prekida i ne siječe korijenje, jer možda nije korov, možda je samo uslovno korisna biljka. Ne treba tek tako nepravilnosti prekinuti, bitno je samo staviti naočari. Ružičaste su vremenom promijenile svoje tonove i došle do tamnih teških crnih naočara koje zamagljuju pogled na stvarnost odnosno realno stanje. Ali dobra je stvar što one postoje, trljaju zadovoljno ruke ,,korisnici“ vanpijačnih mjesta.
Ponedjeljak kao i svaki drugi, rano jutro, sedam časova, sunčevi zraci obasjavaju na jednoj strani vinograde Plantaža kojim se ponosimo u svijetu, a preko puta se nalazi, za nas inženjere i veterinare mjesto strave i užasa. Slučajni prolaznik bi pomislio da je neko ratno ili vanredno stanje. Čempresi nude tek minimalan hlad, a obližnje rastinje je ,,ukrašeno“ smećem i ostacima stare garderobe koja ostane posle organizovanja buvljaka. Smeće se inkorporiralo u taj krajolik i postaje glavni element vanpijačnog pejzaža.
Zemlja pretvorena u prašinu polako počinje da puca. Na jednom mjestu se nalazi rampa, rampa stočne pijace, i gle čuda na stočnoj pijaci se nalaze samo dva prodavca, njima nije bilo teško da plate ulazak i prikupe potrebnu dokumentaciju, ali je zato, mnogo više onih koji nude stoku van pijace. I ne, pa čak i onaj ko se ne razumije u uslove držanja i postupanja prema životinjam bi zaključio samo jedno: Te životinje pate. Pate, jer se nalaze u nehumanim uslovima, pate jer nemaju vodu, pate jer su zavezane kojekavim zicama, kanapima, pate jer su direktno izložene suncu, pate jer su ostavljene same a njihovi držaoci su našli hlad u kafeu koji se gle čuda, nalazi u okviru stočne pijace. Dok se rashlađuju, vodom i pivom njihove životinje pate. Konji ržu, kopitima prave rupe u prašini, a uši su im ušiljene i prenose nam nemušto poruku da su ljuti i nervozi. Trzaju glavom i pokušavaju da pobjegnu i otgnu se iz primitivnog veza koji se urezuje u njihov plemeniti vrat. Oni pate! Čempres im dovoljno hlada ne pruža, nema vode, koja životinjama kao i nama 24 časa mora biti dostupna, svježa i provjerenog kvaliteta. Samo jedna pojilica tipa šolje sa oprugom (ali bez opruge), zaboravljena na putu asocira na vodu, ali ona je sada samo ukras ili smeće i ništa više-zavisi od ugla posmatrača! Dok se jara približava, prenatrpane koke u kavezima se muče. Jedva da dahću. Krila koliko mogu su ispružile preko tijela drugih i napravile tjelesnu apstraktnu skulpturu iz koje se samo mogu raspoznati glave.
Trome, dehidrirane sa poluzatvorenim očima omamljene žegom su nemoćne da dođu i do prostora i do hlada, u jednom trenutku sam pomislila da je jedna mrtva, ali dobro je, nije ipak. Želim da dođe neko i kupi ih što prije i olkaša im muke, jer one pate. Nedaleko od njih se nalaze jednodnevni pilići, oni mali, sitni, omamljeni od izloženosti suncu mogu dobiti opekotine. Upozoravam jednog od ,,izlagača“: Sklonite ih u hlad molim Vas. Dobijam odgovor: To nije to tvoj posao. Poučena iskustvom i ne usuđujem se da skrenem pažnju drugom ,,izlagaču“ koji je jednodnevne piliće stavio u nekom improvizovanom hladu, smrzavaju, jer još nijesu izgradili svoj sistem za termoregulaciju, pa su se šćućurili jedni uz druge, okrećem glavu. Prilazim kamionu sa svinjama, tu je bilo nešto bolje, ali mi se pogled zaustavlja na poređane prikoliice sa ovcama i kozama.
Ovce nijesu ošišane, direktno su izložene podgoričkoj vrelini, u metalnoj prikolici dodatno se zagrijavaju, treba im hlad, treba da se oslobode vune. Njihov držalac se ponosno oslobodio majice- sunča stomak. Da, on pazi na sebe, ali to što ovci može da pozli je manje-više važno, zar ne? One su tu da se prodaju i da vlasnik zadovoljno strpa novac u džep svog šortsa. Koze u veoma tankom vezu, čvrstog poput kakve žice im se urezuje u tanušni vrat, direkno na njih padaju zraci sunca a automobili koji su parkirani oko njih još doprinose osjećaju pustinjske žestine. Prodavac se dogovara sa kupcem oko jednog jarčića, ,,pao“ je dogovor, i jarčić je kupljen. U pomoć im prilazi, kasnije će se ispostaviti kasapin koji vuče uzbuđenog jarčića po neravnom asfaltu. Troje ljudi hoda brže od jarčića, koji kao da zna šta mu se sprema pokušava da im se otrgne, u jednom momentu je skupio noge u zglobovima i tako ga taj užasan skup od troje ljudi vuče po asfaltu razdirući mu podavijene noge. Zamakli su iza krivine približavajući se boriću, oštrica noža je zabljesnula, samo par trzaja i bilo je sve gotovo, kasnije su počeli sa procesom ,,obrade“.
Obavijestila sam Komunalnu policiju, reagovala je, ali su kasapi bili brži i trup jarića je nestao, nije bilo šanse da se uhvate počinioci in flagranti. Naknadno mi je jedan od njih trojice uputio prijetnje rekavši da će mi slomiti mobilni telefon, prećutala sam, više od šoka nego od straha, od šoka da je to što sam vidjela stvarno! Kasnije saznajem da se klanje obavlja po cijeni od dva evra. Klanje bez ikakvih uslova, klanje u prašini, smeću, bez vode, klanje uz nehumano postupanje, klanje bez pravilnog odlaganja otpada, klanje koje znači potencijalnu i realnu opasnost po zdavlje ljudi, bez ikakve provjere, bez ikakve kontrole! Odlazim kasnije na mjesto zločina i shvatam da se klanje redovno obavlja baš na tom mjestu. Tome svjedoče ostaci nešto što mi, inženjeri i veterinari, nazivamo nus proizvodima: kože, vuna, dlaka, papci…tek tako ostavljeni da se na tom mjestu dekompostiraju i bivaju realna opasnost za neku zarazu. Muve se nakuljaju u lokvi krvi i sadržaju buraga. Vrućina se još više intenzivira, a meni prolaze rečenice iz Tehnologije prerade mesa i obaveznom veterinarskom pregledu, o uzimanju anamneze, pasošu za životinje, ušnim markicama, listeriji, bruceli, klostridijama, brisevima površine mesa, higijeni pribora i prostorija za klanje TČT (tamnom čvrstom tvrdom) mesu, stresu životinja… Ne, ne želim da se ovo dešava!
Vraćam se opet među koze, primjećujem da jedna nije pomužena vime joj je skroz nabreklo, valjda bi trebalo da služi kao neki dokaz da je visokomliječna i da ga je potrebno prikazati u svom punom sjaju (zanemarivši bolove koje trpi ili možda uskoro dobije zapaljenje), dok jede sa prljavog asfalta polutrule tikvice, vime joj se sve više naliva. Došlo je vrijeme da se jedna koza smjesti u kamion, ali gle čuda, kamion nije ni opran, ni dezinfikovan, niti u njemu ima prostirke a ni vode ni sijena, zato su u njemu smještene limenke gaziranih pića i piva, pomiješanih sa ekskrementima (čitaj-đubrivo). Da, vrijedno se radilo, pa se neko morao rashladiti, ali i šta životinja zna šta je smeće, nije bitno ako ga slučajno proguta, kao pola sata prije jedna gladna koka koja je jela parče tanke plastične trake, vrlo važno zar ne? Bitno je da se proda. Krave preživaju i posmatraju ovaj vrli ljudski svijet, dok se na njih kupe muve, nemaju snage da ih repom otjeraju, možda su i one sablasnute prizorom ili su jednostavno umorne i dehidrirane. Tele pokušava da se sakrije u siromašnom hladu, ne oglašava se. A ja, ne znam da li je bolje da sam živjela u iluzornoj predstavi poput predstave Dejvid Koperfilda ili je bolje što sam se u sunčano podgoričko jutro drmnula iz te iluzije i shvatila kakav problem imamo, ne znam?
Ipak sam shvatila da je daleko, daleko hiljadama milja bilo kakav standard, jer standarda nema! Mogu reći da nije ni ,,vanpijaca“ ovo je više kao zgarište stočarstva! Da bi bili objektivni zavirimo na jednom s’ one strane rampe jer dok se ne nađe adekvatno rješenje može biti kasno. Zašto kasno? Jer se ne poštuje minimum zahtjeva, jer se ne poštuje dobrobit životinja, jer su životinje pod temperaturnim šokom, jer sa druge strane rampe nema vode, jer sa druge strane rampe nema kontrole veterinara jer to nije u njegovoj nadležnosti, jer ne postoji bilo kakva provjera, jer ne postoji adekvatna briga za životinje, jer životinje tako bivaju mučene, jer je prisutno nedozvoljeno klanje, jer prevozna sredstva nijesu adekvatno opremljena a ni očišćena, jer se pravi u blizini vanpijačnog mjesta mini deponija sa nus proizvodima, jer takvo stanje i situacija su velika i potencijalna opasnost po širenje bolesti opasnih kako za životinje tako i za čovjeka, jer bi vanpijačna prodaja po prirodi stvari trebala biti kažnjiva i zabranjena. Ovim putem želim da upoznam javnost sa istinom koja je gorka, ali se dešava u našem okruženju. Ne možemo da ostvarimo napredak ako ne riješimo problem. U nezvaničnom razgovoru sa vanpijačnim prodavcima sam saznala da su cijene za obezbjeđivanje neophodne dokumentacije za njih dosta visoke i da ne mogu da priušte da rade na legalan način.
Znam da među njima ima dosta onih kojima je ovo jedino zanimanje i da je to način da prehrane porodicu, ali cilj ne opravdava sredstvo, zato moramo svi složno da se izborimo sa ovim problemom dok ne bude kasno, jer na ovom polju i te kako ima da se radi. Ovo nije slika koju želimo poslati u svijet, ovo je samo adekadentna slika na koju je svako zatvorio oči, više podsjeća na pijačna mjesta u Etiopiji ili Vest Darfur-u. Ne možemo govoriti o standardima ako nemamo osnovni standard, a to je standard brige o životinjama i brige o zdravlju životinja i ljudi. Ne možemo govoriti o poboljšanju standarda ako ne poštujemo propise i izbjegavamo kontrole. Budite sigurni da ušna markica dosta toga kaže i više je od obilježja, ali ako jare nema ušnu markicu, onda ne može ni veterinar konstatovati da je životinja zaklana, a svakako se ne kolje vani u prašini, ali je očigledno cijena od dva evra bitnija od zdravlja, jer u konačnici službe, veterinari, inspektori inženjeri su tu samo da ,,stvore“ problem jer možemo raditi kao naši stari od davnina. Pitamo se ko konstruktivno problem da riješi, jer manir ping-pong loptice samo može dovesti do zablude. Svakako, poljoprivrednim proizvođačima treba pružiti šansu uz poboljšanje edukacije i pronalazak konstruktivnog rješenja, jer samo složno i zajedno možemo doprinijeti kolektivnom dobru i poboljšanju sveopšteg standarda.
A do tada nek ulje iz gepeka dobro užegne, sok nek prokisne, kunići nek se opeku, životinje nek dehidriraju a vi dragi budući kupci i potrošači otvorite četvore oči a ovim putem pozivam vas da svojim prisustvom ne sudjelujete u vanpijačnom Armagedonu.
Pripremila: dipl.ing. stočarstva Mirjana Đundić
