Naš sagovornik je Tihomir Radonjić iz Danilovgrada, koji ima jako neobično društvo i koji pokazuje nesvakidašnju ljubav prema, na prvi pogled opasnim životinjama, zmijama. Po zanimanju je veterinarski tehničar. Nakon završetka srednje škole radio je poslove koji nijesu bili vezani za struku, a kasnije postaje stručni konsultant za egzotične životinje u jednom pet šopu. Dvije sezone je radio kao kustos na izložbi živih zmija na ostrvu Hvar, nakon čega se odlučuje na pokretanje sopstvenog biznisa. Posjeduje trenutno 30-ak egzotičnih guštera i zmija, sa tendencijom ka blagom rastu. Stacioniran je na Starom Aerodromu, u blizini Doma zdravlja, a zainteresovani posjetioci mogu svoju posjetu zakazati putem Instagram profila @pet_reptiles_montenegro.
1. Veoma neobičan uzgoj ljubimaca koji nije karakterističan za naše podneblje, odakle se javila ljubav i ideja za uzgoj zmija, jer se one prije svega moraju voljeti?
Moja ljubav prema zmijama je zapravo samo frakcija moje ljubavi prema životinjama uopšteno. Još u ranom djetinjstvu sam pokazivao intenzivno zanimanje za živi svijet oko sebe. Tako su mi prvobitna senzacija bili insekti koje sam mogao da pronađem i uhvatim u dvorištu da bih kasnije fokus preusmjerio na neke krupnije vrste poput žaba, guštera, kornjača i ptica. Čitajući enciklopedijsko štivo širio sam svoje znanje o raznim vrstama životinja, ali su mi zmije najduže držale pažnju, tako da su one i dan danas centralna tema mojih interesovanja. Obzirom na to da mi nije bilo dovoljno da izučavam samo vrste koje obitavaju u Crnoj Gori, ideja o uzgoju egzotičnih vrsta zmija javila se kao svojevrstan lični zahtjev u cilju sticanja dodatnog znanja i iskustva. Danas, kao 25-ogodišnjak imam preko 10 godina iskustva u radu sa zmijama.
2. Osobama koje žele da uzgajaju zmije kao kućnog ljubimca, možete li navesti koje su prednosti, a koje mane?
Uopšteno govoreći zmije kao ljubimci ne predstavljaju nikakav novitet za čovječanstvo, iako za Crnu Goru svakako jeste nesvakidašnji prizor. Još je Kleopatra, kraljica drevnog Egipta, svojevremeno bila poznata kao kolekcionar živih zmija, kako otrovnih, tako i neotrovnih, od kojih je neke zbog njihove pasivne prirode žive nosila kao nakit oko vrata ili ručnog zgloba. Zmije primarno spadaju u grupu ljubimaca za posmatranje prije nego li za interakciju. Nije ih potrebno vakcinisati, izvoditi u šetnju, a i održavanje higijene ne prestavlja poteškoću. Međutim, od zmija nikada nećete dobiti povratnu reakciju radosti i oduševljenja kao što ćete to od psa recimo.
3. Možete li nam reći neke zanimljivosti vezano za zmije za koje ste sigurni da nijesmo čuli?
Samim tim što je nauci do sada poznato preko 3.000 vrsta zmija postoje i razno-razne zanimljivosti vezane za mnoge od njih. Ono što bih ja konkretno istakao više kao edukacijski dio prije nego li kao zanimljivost jeste da oblik glave nije vjerodostojno mjerilo u determinaciji vrsta. Iako smo iz školskih udžbenika učili da otrovnice imaju trouglastu, a neotrovnice jajoliku glavu, kod nekih neotrovnica (bjelouške, ribarice) mogućnost viličnih kostiju da se izobliče i učine glavu trouglastom predstavlja odbrambeni mehanizam. Sem toga i evropska mačija zmija (Telescopus falax) ima trouglastu glavu a da pritom nije otrovna. Druga bitna napomena bi bila da nije svaka šarena zmija šarka i da šarka (Vipera berus) kao vrsta prirodno ne naseljava nadmorska visinu ispod 1000m.
4. Držanje u kućnim uslovima zahtijeva posebne uslove, objasnite nam kako se obezbjeđuje hrana?
Zmije na redovnoj osnovi ne zahtijevaju preveliku brigu ako se već u samom startu obezbijede adekvatni uslovi, tu najprije misleći na adekvatan smještaj (terarijum), rasvjetu, grijanje, vlažnost vazduha i ishranu. Preporučjivo je na najvjerniji mogući način izimitirati uslove koje bi dotična vrsta imala u prirodnom okruženju. Kao odgajivač zmija, a i nekih vrsta egzotičnih guštera, posjedujem sopstveni uzgoj glodara i insekata koji služe za njihovu ishranu, dok vlasnici jedne ili nekolicine zmija hranu za svoje gmižuće ljubimce najčešće dobavljaju od odgajivača istih. Mlade jedinke zmija se u terarijumskim uslovima hrane na svakih 5-7 dana, dok je odrasle jedinke dovoljno hraniti na 10-15 dana. Svježa, uvijek dostupna voda je imperativ.
5. Pored zmija možete li nam reći koje se još vrste uzgajaju u terarijumima?
U terararijumima se mogu gajiti različite vrste gmizavaca, vodozemaca, insekata i arahnida (paukovi, škorpije, stonoge). Vrste zmija koje se preporučuju početnicima u teraristi jesu loptasti pitoni, kukuruzni smukovi, mliječne i kraljevske zmije.
6. Kako štitite sebe od zmija, i šta bi ste preporučili našim čitaocima, kako da prevaziđu strah?
Preventiva je najbitnija stavka kako ne bi došlo do ujeda. Imperativ je tokom boravka u prirodi nositi duboku obuću i duge nogavice. Tokom rada u dvorištu, branja šumskog voća ili pečuraka nositi deblje rukavice. Posjetioci moje kolekcije imaju priliku da se druže sa više različitih vrsta zmija. Prevazilaženje straha se najčešće odvija kroz edukaciju i dodirivanje same zmije, nakon čega posjetioci nerijetko zatraže da je samostalno drže pa čak i naprave po koju fotografiju sa njom. Mogućnost posjete je uvijek otvorena, pa ko voli nek izvoli.
7. Svako živo biće ima svoju ulogu u ekosistemu, koja je uloga zmija koje žive slobodne u prirodi, i koja je razlika između gajenih zmija i onih koje žive slobodne u prirodi?
Uloga zmija u ekosistemu i lancu ishrane je višestruka. Svojim načinom ishrane zmije redukuju veliki broj glodara koji su štetočine za ljude a i prenosioci različitih zaraznih bolesti. Naravno i zmije se nalaze na meniju drugih divljih životinja poput ptica grabljivica, jazavaca, kuna… Generacijsko razmnožavanje i odgajanje zmija u zarobljeništvu doprinijelo je drastičnom padu defanzivnih oblika ponašanja prema čovjeku. Za razliku od njih, zmije u prirodi čovjeka doživljavaju kao predatora i samim tim mu nijesu naklonjene. Zmije gajane u terararijumskim uslovima češće dobijaju hranu, rjeđe imaju zdravstvenih problema, a i duže žive što ih uveliko čini pitomijima.
8. Zmije je nemoguće izbjeći za vrijeme pašne sezone, i nerijetki su slučajevi da životinja biva povrijeđena ujedom zmije, možete li nam iz domena vaše primarne struke objasniti, kako se pravilno postupa sa životinjom ukoliko dođe do neželjenog susreta?
Domaće životinje, primarno misleći na stoku žive u svojevrsnoj simbiozi sa zmijama. Naime stoka svojom ishranom održava rastinje i stimuliše rast zeljastih biljaka što pogoduje zmijama, pošto mlada zelena trava privlači glodare koji su zmijama primarni plijen. Krupna stoka svojim kretanjem stvara intezivne vibracije tla što zmijama ukazuje na to da treba da se sklone, a u kontaktu sa sitnom stokom zmije uglavnom ili odstupe ili svojim odbrambenim mehanizmima stave do znanja da im se ne prilazi, tako da do ujeda rijetko dolazi. Ukoliko sretnemo zmiju blizu staja ili same stoke, to nije razlog za paniku, već naprotiv indikator zdrave životne sredine i prisustvo regulatora populacije glodara. Ukoliko je došlo do ujeda, a da je zmija pritom i ubrizgala otrov (postoje i tzv. suvi ujedi) životinju treba izolovati i stavljati joj hladne obloge na mjesto ujeda (najčešće njuška ili noga) dok veterinar ne ukaže stručnu pomoć. Kod krupne stoke često nije potreban nikakav tretman pošto količina ubrizganog otrova u odnosu na kilažu životinje ne bude dovoljna za smrtni ishod. Često ni kod sitne stoke nije potreban tretman pošto životinje nakon zadobijenog ujeda instiktivno počinju da jedu biljke koje imaju antidotno dejstvo.
9. Možete li ukratko objasniti našim čitaocima, gdje se zmije u prirodi najčešće razmnožavaju i šta ih to ,,privlači“ domaćinstvu?
Kada je razmnožavaje zmija u pitanju postoje vrste koje polažu jaja (oviparne), one koje rađaju žive mlade (viviparne) i one kod kojih se jaja inkubiraju u tijelu ženke i tik pred polaganje se mladi izliježu unutar majke i na svijet dolaze živi i pokretni (oviparne). Kada u prirodi postoji plijena u izobilju, ženke kote veći broj mladunaca tj. polažu više jaja. Inkubacija jaja crnogorskih vrsta u prosjeku traje oko dva mjeseca, stoga zmije najčešće biraju mjesta koja u tom intervalu imaju najkonstantniju temperaturu i vlažnost vazduha poput debala koja trunu, rupa u zemlji ili šumskoj stelji, a nerijetko i u stajnjacima. Što se tiče vrsta koje rađaju žive mlade, specifični uslovi nijesu presudni sem da je mjesto na kojem mlade zmije dolaze na svijet skrovito i van domašaja predatora. Ono što zmije privlači kućama jeste bolja dostupnost hrani, vodi i skloništima.
10. Nerijetki su slučajevi na našem podneblju, da se zmije koje pripadaju ekosistemu ubijaju, kako komentarišete takav obrazac ponašanja, i da li je došlo vrijeme da pokušamo da shvatimo prirodu zmije, a ne samo da je se plašimo?
Sva čovjekova dejstvovanja su proizvod njegovih uvjerenja, a ta uverenja su u najvećem broju slučajeva podsvjesne, tj. nesvjesne prirode. Tako i ubijanje zmija proističe iz podsvjesanog straha da su nam zmije neprijatelji i da im je suštinski cilj da nam naude. Smatram da je edukacija najdjelotvornija alatka u borbi protiv straha, ali i da je odgovornost na svakom pojedincu da poradi na uvidu u sopstvene strahove, uključujući tu i strah od zmija kako bi ga se oslobodio ili ga bar u određenoj mjeri redukovo.
11. U slučajevima kada nemamo vremena da se posvetimo našim ljubimcima, čujemo često pogrešne savjete, da tada ljubimce pustimo u prirodu. Kolika je šteta za ekosistem, i kolika je šteta za datu vrstu u tom slučaju i šta bi ste poručili našim čitaocima vezano za tu problematiku?
Ukoliko nijeste zaista spremni da se o egzotičnom ljubimcu starate onoliko dugo koliko je i njegov životni vijek onda je moja najiskrenija preporuka da zaobiđete mogućnost uzgajanja istog. Pustiti egzotičnu životinjsku vrstu u ekosistem kojem prirodno ne pripada smatra se ozbiljnim ekološkim prekršajem, prvenstveno iz razloga što sa vrstom koju puštate u stanište možete unijeti i patogene agense (bakterije, viruse, gljivice i parazite) na koje domaća fauna nema razvijen imuni odgovor i time je ozbiljno ugroziti. Ukoliko se pusti veći broj jedinki iste vrste može doći do adaptacije na uslove koji vladaju u tom staništu, što će rezultirati razmnožavanjem i zauzimanjem teritorije i drugih resursa domorodačkim vrstama.
Ako više nemate uslova da se brinete o svom egzotičnićom ljubimcu, najhumanija solucija bi bila kontaktirati uzgajivača koji ima iskustva u radu sa dotičnom vrstom i prepustiti mu staranje o njoj. S druge strane egzotičnog ljubimca možete pokloniti nekome ko je odgovoran i u mogućnosti da se stara o njemu. Puštanje u prirodu uvijek nosi negativne posljedice po ekosistem kojem vrsta koja se pušta ne pripada, a takav postupak može biti i zakonski procesuiran.
Pripemila: Anđela Bojić
