Stočarstvo kao grana poljoprivrede se našlo na velikoj prekretnici i zadatku, a to je je ishrana sve većeg broja stanovništva koji su u proteklom vremenskom periodu promijenili način razmišljanja kada su u pitanju zahtjevi u ishrani. Shodno povećanoj potražnji za namirnicma životinjskog porijekla stvorene su rase koje su visokoproduktivne i koje mogu pokušati odgovoriti povećanim zahtjevima. Stvaranjem visokoproduktivnih rasa i njihovim sve širim korišćenjem, ekonomski značaj starih autohtonih rasa se rapidno smanjuje. One postaju nekonkurentne, a njihovo gajenje održava se samo (pretežno) u manje razvijenim područjima, sa vrlo oskudnim uslovima za gajenje. Dato stanje je uticalo na drastično smanjenje brojnosti tih rasa. Sa aspekta očuvanja genetičkih resursa, posebno su značajne autohtone – tradicionalne rase i sojevi domaćih životinja.
Autohtone rase domaćih životinja su značajne sa raznih aspekata:
- ruralna i manje pristupačna područja je moguće uspješno održivo iskorišćavati gajenjem upravo ovih rasa
- veće interesovanje za organskom proizvodnjom i autohtonim proizvodima dobijenim od tradicionalnih-autohtonih rasa gajenih u njihovom izvornom području
- očuvanje životne sredine – odlaskom stoke sa nekog područja vrlo brzo dolazi do promjene florističkog sastava pašnjaka, dolazi do stanja zakorovljenosti, a samim tim dolazi i do nestanka nekih biljnih zajednica
- autohtone rase posjeduju specifične setove gena, a koji su značajni u procesu stvaranja novih i održavanju postojećih visokoproduktivnih rasa
Goveda
Buša
Sivo oberintalsko goveče (u tipu tirolskog)
Ovce
Pivska pramenka (jezeropivska)
Zetska žuja (piperska)
Sjenička ovca
Bardoka
Sora
Koze
Domaća balkanska koza
Konji i magarci
Crnogorski brdski konj
Domaći balkanski magarac
Živina
Domaća kokoš
Kada govorimo o genetičkim resursima i cjelokupnom biodiverzitezu pomalo zaboravimo da genetički resursi i u stočarskoj i u biljnoj proizvodnji igraju jako značajnu ulogu ne samo na polju agrobiodiverziteta već biodiverziteta uopšteno.
Globalni trend se odnosi upravo na očuvanju i prezentovanju genetičkih resursa i pronalaženju optimalnih rješenja za njihov opstanak. Razlozi za očuvanje genetičih resursa sem najvažnijeg razloga a to je nestanak, za sobom vuče i mnoštvo drugih razloga: prije svega naučni značaj, istraživački značaj, socio-ekonomski značaj, agro-ekološki značaj, pa čak i kulturni –istorijski, očuvanje krajolika i predjela, potreba za unosom kvalitetnih namirnica animalnog porijekla u skladu sa zadovoljavanjem zahtjeva potrošača, pa čak je pitanje jedne rase dio međunarodnih obaveza.
Šta predstvaljaju genetički resurski u stočarstvu? Genetičke resurse u stočarstvu predstavljaju autohtone[1] rase domaćih životinja kako i lokalne[2] rase, a Crna Gora se na tom polju može pohvaliti sa raznovrsnošću. Prije svega iako se smatra da su autohtone rase manje produktivne, moramo da istaknemo pozitivne strane autohtonih rasa. Prije svega autohtone rase su nastale na određenom prostoru odnosno lokalitetu, što znači da su se prilagodile datim uslovima klime, temperature, reljefa i drugim biotičkim i abiotičkim uticajima datog podneblja. Sledeća jako važna činjenica je otpornost na bolesti. Naime autohtone rase su otpornije na neke bolesti i poremećaje u odnosu na neke uvezene[3](egzotične ) rase, kojima treba mnogo više pažnje, brige i njege ako želimo da očekujemo rezultate. Osnova je briga ali naglašenija ako su u pitanju uvezene poput Holštajna primjera radi. Nadalje autohtone rase su nešto skromnijih zahtjeva za ishranom u odnosu na uvezene. Naime, autohtone rase su ustrojene tako da prerađuju slabovrijedne materije iz hraniva u visokovrijedne proizvode za ljudsku ishranu, a posebno su svoj potencijal iskazale u periodima nestašice stočne hrane. Kada je u pitanju briga i njega autohtone rase su mnogo otpornije, upravo zahvaljujući otpornim i čvrstim papcima i položajem nogu, kožnom pokrivaču, jer su upodobljene na kretanje i život po kamenitim i nepristupačnim i oskudnim terenima. Sljedeća karakteristika autohtonih rasa je izdržljivost, koja je mnogo bolja nego kod uvezenih rasa, zatim duži životni vijek, dobar materinski instinkt. Upravo ove osobine rasa su se dobrim pokazale kada je u pitanju Organska proizvodnja jer je današnji zahtjev potrošača konzumacija visokovrijedne namirnice proizvedene na organski način, u slobodnom sistemu, a još je primamljivije ako je proizvedena od autohtone ili lokalne rase.
Autohtone rase treba da predstavljaju ponos i karakeristiku jedne zemlje, nešto po čemu je zemlja poznata i na šta treba obratiti pažnju prije nego što one i nestanu, s obzirom da je broj grla autohtonih rasa, gajenih u čistoj rasi (krvi) u našoj zemlji jako mali, i ne bi trebalo odustati od njihovog gajenja. Zato je potrebno samo malo kreativnosti i pomoć od države (koja već postoji i uspješno se realizuje).
Bilo bi neprirodno sasvim potisnuti autohtone rase, i bio bi neprirodan krajolik da se pod Durmitorom napasa Virtemberg ili Romanovska ovca, ne zaboravimo, Francuzi ne prave Rokfor sir od mlijeka naših pramenki, oni za to imaju svoju autohtonu Lakon ovcu. Španci imaju Iberijsku svinju a njihove pršute dostižu ogromne cijene. U Srbiji i Austriji i dan danas je na cijeni Mangulica, a Italijani toliko poštuju Kijaninu da im je grijeh da meso spreme na bilo koji drugi način sem na žaru uz veoma malo ili nimalo soli. Da, oni su od autohtonih rasa napravili brend koji jako skupo naplaćuju, ne zaboravimo i mi im se na tom putu možemo pridružiti.
[1] Autohtona rasa-rasa koja je nastala na određenom području i brojeno stoljećima se gaje na određenom lokalitetu.
[2]Lokalna rasa—rasa čije izvorno porijeklo je neka druga zemlja, ali su se dobro prilagodile agroekološkim uslovima nekog drugog područja i uspješno se gaje, 50 godina – goveda, ovce i ostale vrste 30 godina.
[3]Uvezene (egzotične) rase – rase koje se uvoze i to su visokoproduktivne rase.