Nedavno smo odradili intervju sa Vama dobro poznatim profesorom na Biotehničkom fakultetu, a radi se o prof. dr Milanu Markoviću. Sa njim smo razgovarali o krizi koja je zadesila sektor stočarstva, kao i o mogućim rješenjima o istom.
U nastavku možete pročitati šta je Marković odgovorio na postavljena pitanja.
Prof. dr Milan Marković
Koja su po vama najbolja rješenja za prevazilaženje kriza koje su obuhvatile sektor stočarstva u Crnoj Gori i da li postoje neke mjere koje bi Vi kao stručno lice uveli, a da do sada nisu razmatrane?
Ako mislimo na trenutnu krizu, koja je posljedica poskupljenja koncentrovanih hraniva i rata u Ukrajini, ona ne pogađa jednako sve sektore stočarstva.
Gajenje preživara se bitno razlikuje od gajenja industrijskih grana kao što su živinarstvo i svinjarstvo. Kada se pogleda parametar cijena u Evropi, daleko više su prošle godine rasle cijene živinskog i svinjaskog mesa i jaja, nego meso preživara. To je upravo iz razloga što su preživari naslonjeni na korišćenju kabastih hraniva. Takođe, još jedan negativan trend koji je prisutan jeste smanjenje broja stoke, odlaskom ljudi sa sela, jer ovo je sektor koji je usko povezan sa seoskim područjem. Ako hoćemo da se ne napušta selo, moramo neke stvari promijeniti. Jako malo se ulaže u seosku infrastrukturu. Za udaljena seoska područja, direktna plaćanja i subvencije se moraju povećati. U normalnim uslovima, prirodno bi bilo da se uvedu plaćanja po korišćenju obradivih površina, livada i pašnjaka. Ono što mi kao stručna lica treba da radimo, kroz savjetodavstvo i kroz razne vidove razgovora podrške, treba da težimo održivosti.
Poteškoće jesu i kod onih proizvođača mlijeka, koji čak ni kabastu hranu ne mogu da obezbijede za svoju stoku. Država je za njih imala dosta sluha i kroz subvencije dobijaju dosta solidnu podršku koliko je to u skladu sa evropskim modelima.
Što se svinjarstva i živinarstva tiče, ono mora pratiti tržište. Ako proizvođači ne mogu da se uklope u cijene, to je onda jako težak posao za njih, jer se hrana u potpunosti nabavlja, odnosno kupuje.
Znamo da je Crna Gora samosnabdjevena jajima i skoro pa i jagnjećim mesom, kakva je situacija sa goveđim mesom?U nekim ranijim analizama računali smo da je kada je u pitanju goveđe meso, Crna Gora samosnabdjevena oko 60%.
Marković navodi da nije tačno da se Crna Gora snabdijeva samo mesom iz uvoza, tačnije iz supermarketa koji dopremaju meso iz uvoza. Čist primjer je što postoji jako puno crnogorskih porodica koje meso kupuju na selu, direktno od proizvođača. Njaveći problem kada je u pitanju govedarstvo jeste što su nama i dalje glava kategorija za klanje, telad.
Kakav vid govedarske proizvodnje smatrate kao najpoželjniji i postoji li određena rasa koju bi voljeli da vidite u Crnoj Gori, a da mislite da bi se prilagodila?
Mi imamo tri rase koje su vodeće u svijetu, i to Holštajn rasu kao najznačajniju za proizvodnju mlijeka, Simentalac kao kombinovanu rasu i treća Smeđa rasa koja ima jako poželjne karakteristike za proizvodnju mlijeka. Osim njih imamo i Sivu tirolsku, koja predstavlja tradiciju i ona je za područja izrazitog krša jako pogodna. Nema potrebe za eksperimentisanjem, jer imamo dovoljno rasa. Ali ima još jedna stvar koja je jako dobra jeste uvođenjem tovnih rasa, pa osim angusa može u obzir doći i hereford, s tim da je angus na prvom mjestu.
Ne možete imati proizvodnju, ako nemate odgoj sopstvenog podmlatka, a tu država kroz mjere unapređivanja treba da učestvuje i ovo je definitivno komponenta na kojoj jako loše stojimo. Jer je iluzija proizvoditi, bez sopstvenog podmlatka.
A na pitanje o tome, na koje zemlje bi trebali da se ugledamo, Marković navodi da su to definitivno Slovenija i Austrija, sjever Italije, kao i Švajcarska u kojoj je apsolutno svako parče zemlje iskorišteno.
