Soja (Glycine max) je biljna vrsta iz porodice Fabaceae. Porijeklo ove biljke je iz Kine odakle se na prostor Evrope proširila u 18.vijeku.
Jugoslavija 1918. godine biva obogaćena ovom biljkom i tako počinje selekcijski i oplemenjivački rad. Soja ja jedna od najraširenijih i najiskoristivijih biljaka.
Konzumiranjem sojinog zrna primijećen je smanjen porast pacova međutim ovaj štetan faktor se eliminiše termičkim tretiranjem soje. Utvrđeno je da se radi o supstanci koja je proteinske prirode i koja u digestivnom traktu životinja, pankreasu, inhibira lučenje enzima tripsina. Poslednjih nekoliko decenija termički obrađeno sojino zrno postaje veoma važno i cijenjeno proteinsko hranivo u ishrani domaćih životinja jer sadrži visok procenat proteina ali i energije. Proteini soje su visoke biološke vrijednosti sa visokim sadržajem lizina, dok su deficitarne i limitirajuće aminokiseline u zrnu soje cistin i metionin. Lizin je aminokiselina koja je nužan gradivni element za pravilan rast i razvoj organizma kao i za proizvodnju energije.
Najveći problem kod soje jeste prisustvo antinutritivnih materija koje mogu biti:
termolabilne:
- inhibitori serin proteaza,
- lektini (hemaglutinini-izazivaju aglutinaciju crvenih krvnih zrnaca),
- goitrogeni (izazivaju uvećanje tiroidne žlijezde),
- ureaza (razlaže ureu do amonijaka)
temostabilne:
- saponini,
- estrogeni,
- cijanogeni,
- fitinska kiselina, a
- ntigeni.
Ovaj problem je lako rješiv, a najefikasniji način smanjenja termolabilnih antinutritivnih materija je termička obrada zrna. Neadekvatno korištenje temperature i dužina trajanja procesa obrade sojinog zrna, mogu dovesti do gubitka ukupne hranljive vrijednosti soje a samim tim direktno depresivno dejstvo na proizvodne rezultate životinje. Alternativa jeste korišćenje sorti soje sa smanjenom količinom tripsin inhibitora, kao što je Kunitz soja i Bowman-Brik. Pored proteina, ugljene hidrate sojinog zrna čine rastvorljivi šećeri (skrob, celuloza i pektin) koji su lako rastvorljivi u vodi.
Ko bolje iskorišćava sojino zrno i u kojem obliku?
Istraživanja i praksa pokazuju da koke nosilje bolje podnose sirovo sojino zrno od pilića. Takođe, pilići su osjetljiviji na antinutritivne materije iz zrna soje u odnosu na svinje. Ishrana svinja i prasića ne dovodi do hipertofije (uvećanja) pankreasa. Za ovu vrstu nepreživara učešće u obroku preko 10% se ne preporučuje, jer veće količine dovode do strukturnih promjena masnog tkiva svinje. Soja se u ishrani preživara može davati u sirovom stanju ali nikako kada se u obroku nalazi dodata urea. Ureaza, porijeklom iz sojinog zrna kada se nađe u kontaktu sa ureom, dovodi do oslobađanja velikih količina amonijaka u buragu usled čega životinja nije u stanju da iskoristi cjelokupnu količinu oslobođenog amonijaka te se smanjuje iskorišćavanje obroka i dolazi do toksikacije krvi. Takođe, teladima koja su lakša od 200 kg ne treba davati sirovo zrno soje zbog nedovoljno razvijenog kapaciteta želudaca. Sojina pogača se koristi i u ishrani brojlera i ćurki.
Obradom sojinog zrna dobija se nekoliko visokocijenjenih hraniva za ishranu životinja: prženo (tostirano) zrno, sojin griz, sojina sačma, sojina pogača, sojino brašno, koncentrat preoteina soje, ljuske soje.
Pogača soje ima 8 puta više ulja od sačme. Odlikuje je i visoka svarljivost proteina, visok nivo metaboličke energije, visok nivo vitamina E, visok nivo holina, prijatan ukus, izvanredna dugotrajnost i stabilnost kao i otpornost na negativno djelovanje vlage.
Dokazano je da krave u čijoj je ishrani učestvovala sojina pogača u količini od 13-16% povećavaju količine mlijeka od 1-2 litra dnevno.
Pripremila: Dragana Radović