Stočarski pas čuvar – pojam
Psi čuvari se mogu opisati kao rase pasa posebne namjene. Njihova je namjena čuvanje stada ovaca, krava i koza (uglavnom) od krvoločnih predatora (vukova, medvjeda, lisica, hijena), kradljivaca (ljudi) i podivljalih domaćih životinja (psi-najčešće).
Radi se o velikim psima, uglavnom velike glave i masivnih nogu. Razvijenost leđa je dobra, uši su im oborene, a šape čvrste, pravilno građene i prilagođene surovim uslovima. Dlačni pokrivač može biti kraći ili duži što zavisi od rase, pri čemu i boja varira u zavisnosti od takođe rase i predjela koje nastanjuju psi.
Tjelesna masa pasa iznosi 45 i više kilograma, visina grebena im je dosta velika (prosječno 70 centimetara). Po ćudi, to su psi nezavisni i tvrdoglavi, mirnog raspoloženja. Psihološki su na visokom nivou, dakle – radi se o jako inteligentnim psima sposobnim da prežive i odbiju znanto veće predatore od sebe (kao što je medvjed).
Kao i druge grupe pasa, psi čuvari imaju potrebu za jakom socijalnom vezom, te stoga obezbjeđenje neposrednog kontakta sa stadom domaćih životinja, u kasnijoj dobi rezultira njegovoj inkorporiranosti sa istim. On se osjeća kao dio stada, kao dio grupe, o čemu najbolje svjedoči praćenje i zaštiti stada – permanentno.
Šta stoji iza boje dlačnog pokrivača?
Boja pasa čuvara može znatnije varirati. Za stado domaćih životinja bijele boje dlake koriste se bijeli, a za obojeno stado – psi obojene dlake. Više je razloga pomenutog sinergizma boja među navedenim grupama životinja. Treba izdvojiti neke:
- Element iznenađenja, prilikom eventualnog sukoba pasa i predatora;
- Lakše i bolje prihvatanje pasa od strane životinja i
- Lakše razlikovanje pasa i predatora od strane stočara.
Tipičan temperament ovih pasa najbolje je opisan od strane Ujedinjenog Kinološkog kluba (UKC), a koji se odnosi za Šarplaninca: „Veoma inteligentan i nezavisan, odan članovima porodice i oprezan prema strancima, miran i postojan, ali neustrašiv i brz da reaguje na uočene prijetnje”.
Razlika između psa čuvara i pastirskog psa
Treba praviti razliku između pasa čuvara i pasa namijenjenih pomoći prilikom čuvanja, takozvanih pastirskih pasa. Dok psi čuvari služe uglavnom da sačuvaju stado od potencijalnih predatora, to sa druge strane nije karakteristika pastirskih pasa. Psi čuvari, iako tjelesno razvijeniji i veći od svojih srodnika, prema stoci su nastrojeni zaštitnički i u njoj ni u kom slučaju ne vide plijen. Pastirski psi se ponašaju na potpuno drugačiji način, oni zapravo u stoci i vide plijen, što se često može vidjeti u njihovom ponašanju (grizenje stoke, napadanje i jurišanje na stoku i sl.). Ovo nije napad koji bi se mogao okarakterisati kao opasan za stoku, već više – malo „agresivniji” nastup koji služi da istu usmjeri u jednom pravcu, odvrati od nekog smjera i slično.
Pastirski psi su energičniji, imaju manju tjelesnu masu i manji tjelesni okvir. Takođe, pastirski psi nemaju socijalnu povezanost sa stokom – što je i glavni razlog njihovog ponašanja, koje je istinirečeno i poželjno za takve vrste posla koje obavljaju.
Naučnici tvrde da kod pasa čuvara nastupa neotenija (zaustavljen razvoj) predatorskih motoričkih sekvenci, zadržavajući „dječije” osobine tokom cijelog svog života.
Pregled kroz istoriju
Za pse čuvare se pretpostavlja da su kao takvi prisutni već punih 6 000 godina, kada su i služili prevashodno za korišćenje u čuvanju ovaca i koza. Takođe se pretpostavlja da oni potiču sa područja Irana, Iraka i Sirije – dakle, Bliskog Istoka.
Boja prvih pasa čuvara pratila je boju ovaca i koza koje su čuvali. Pošto je boja prvih ovaca i koza bila crna, siva i smeđa to je i boja pasa pratila boju stoke koju su čuvali. To je posebno karakteristično i zanimljivo za našeg Šarplaninca, koji predstavlja obojenu rasu pasa, i za koga se vjeruje da je poprilično stara rasa. Druge boje (bijela, šarena, riđa i sl.) tek kasnije nastupaju kao rezultat meleženja (ukrštanja) i drugih tehnika i stvaranja novih rasa.
Upravo u periodu stizanja prvih predaka pasa čuvara na području Evrope sa nomadskim pastirima sa Kavkaza, počelo je i preferiranje pasa bijele boje dlake. Smatra se da je pravi razlog bio njihovo razlikovanje od predatora, dok znatno kasnije primat preuzima jedan drugi razlog – boja vune ovaca. Naime, u Evropi se počela preferirati bijela boja vune ovaca, kako bi ista mogla da se boji po želji ljudi, pa stoga veliki dio pasa „postaju” bijelo obojeni. Osim toga, ima naznaka i da je boja psa (bijela) uticala na odabir ovaca bijele vune (jer je ovcama bilo prijatnije). Primjere pasa bijele boje dlake danas srijećemo kod španskog Pirinejskog planinskog psa, kao i mađarskog Kavasa.
U prošlosti psi čuvari birani na osnovu spoljašnjeg izgleda, ponašanja štenaca, potom na osnovu radnih osobina, a u nekim predjelima moguće i zbog sujevjerja. Takve pse stari narodi su nasumično birali, i to iz lokalnih izvora. Ti psi bili su međusobno drugačiji i po izgledu i po ponašanju, ali su ispunajvali svoju svrhu. Tek kasnije, tokom 19. vijeka, u Engleskoj se pominje koncept „čiste rase” u stočarstvu. Nešto kasnije Međunarodna kinološka federacija i druga registarska tijela, priznala su mnoge rase pasa čuvara, ali i utvrdili standarde koje moraju ispunjavati.
Prednost posjedovanja čiste rase psa čuvara jeste u tome što će čistorasni roditelji dati potomstvo koje će imati slično ponašanje kao i njihovi roditelji. Na taj način će se uzgojem čistorasnih roditelja sa razumnom sigurnošću ići ka odgajivanju i plasiranju njihovog potomstva na tržište, i gdje se može prilično znati o kakvim štencima će biti riječi (genetika, prenošenje većine osobina ponašanja na potomke).
Stočarski psi čuvari, nezamjenljivi djelovi blaga na pašnjacima, a opet nedovoljno prepoznati od strane crnogorskih poljoprivrednika, zaslužuju bolju poziciju u crnogorskoj poljoprivredi. Sastavni su djelovi svakog stočarskog posla, bez njih nema naprednog stočarstva, bez njih nema dobrih rezultata u očuvanju stoke, niti ima rentabilne proizvodnje. Pašni sistem – pas čuvar, neodvojivi su elementi.