Zemljište kao primarni resurs i jedini te vrste koji je nezamjenljiv, zaslužuje više od obične pažnje koju mu poklanja veliki dio poljoprivrednika. Resurs koji služi za proizvodnju stočne hrane (direktna dobit), ali i resurs koji prečišćava vazduh, vodu, razne otpadne materije, apsorbuje i filtirira neprijatne mirise upravo uzrokovane stočarskom proizvodnjom, ne smije biti na taj način zapostavljen.
U doba krize, u vezi sa stočnom hranom, više se pažnje poklanja istom. Međutim, u svakodnevnim situacijama ta pažnja prilično izostaje. To govori i činjenica da u svijetu veliki dio zemljišta (daleko iznad 50%) doživljava određeni stepen degradacije, u većem ili manjem obimu. Da, u pitanju je – erozija.
Crnogorski teren ima tu sreću ili nesreću da je „isječen” brojnim vodotokovima, rastrzan uvalama i prilično nekvalitetan (krečnjak, slaba kisela zemljišta na nagibu…) što eroziju izdiže na još jedan veći nivo. Upravo tom velikom padu terena, ali i jakim vjetrovima, posječenim šumama, izostanku đubrenja organskim đubrivima, kada se dodaju (nepravilne) prakse kao što su neadekvatan sistem ispaše, sigurno će dovesti do jačeg stepena degradacije i postupnog gubljenja produktivnosti. Već je primijetno da na pojedinim djelovima, naročito sjevera Crne Gore, imamo klasičnu eroziju nastalu neplanskim rukovođenjem stočarske proizvodnje.
Izostanak snijega zamka za farmere
Snijeg još nije pao na većem dijelu sjevera. Međutim, temeprature su izrazito niske da bi podržale rast biljne mase. Taj rast u pojedinim djelovima dana, i ako ga ima, ne može biti veliki. Radi se o desetostruko usporenom, a naizgled potpuno hiberniranom statusu biljaka. Tako treba i gledati na to, jer taj minimalan rast ne podržava i „ne daje dozvolu” izgona stoke na pašnjake.
Između ostalog, prikupljene hranljive materije u korijenju biljaka (koje su biljne vrste prikupule tokom ranijeg perioda) sada životinje razrovare, potroše i unište biljnu zajednicu za sljedeću vegetaciju. Taj način vrze kolo koje neće dobro činiti stočarima, pa će tako rušenjem i degradacijom pašnjaka najprije oni biti pogođeni.
Zaštita jednostavna, ali nepopularna
Treba se odlučiti na potez. Nije i ne može biti lako suspendovati stoku sa još uvijek poluzelenih pašnjaka, pa čak, iako se radi o niskom rastinju. Tu je nekoliko razloga zbog kojih se farmeri ne odluče na taj potez:
- Ušteda sijena u prvom redu;
- Manje čišćenja za životinjama u drugom;
- Manje rada utrošenog na životinje (upravo rezultat prva dva), kao i
- Bolja ishrana životinja.
I dok se svemu nabrojanom, može dati zeleno svjetlo, na posljednju – bolju ishranu – može se složiti samo ako je u pitanju kratkoročna, polusezonska korist (što se uostalom može reći i za sve ostale nabrojane koristi). Onaj koji gleda na duge staze zna da je u pitanju pogubno razmišljanje, koje od nekadašnjih cvjetnih pašnjaka stvara prorijeđene žuto-zelene sisteme, u kišnim danima zabarene, a u sušnim nalikm pustinjama. Upravo takav postupak iz decenije u deceniju stvorio je od cvjetno-zelenenih oaza raspolućena zemljišta usječena vodnim nanosima koji samo pogoršavaju, a u nekim slučajevima i predstavljaju završni udarac ka potpunoj eroziji tla i uništenju pašnjačkih polja.
Na šta će ličiti pašnjaci sa sadašnjom praksom/foto: Ilustracija/Unsplash
Relacija pašnjak – zemljište – podzemne vode – izvori
Kod navedene relacije, jasan je tok stvari. Zagađenje jednog ,,sistema” kaskadno vodi do izvora izvora. Već djelimično degradirano ispašom, zemljište u ovom periodu suočava se sa dodatnim problemom. Feces životinja koje su na ispašu pravi stoga dodatan problem, jer u nedostataku rasta (koji ne podržavaju temeprature), zemljište ne može da usvoji hranljive materije koje se lako ispiraju (azot, fosfor, kalijum), niti može da zadrži neke opasnije koje bi se vremenom razgradile (farmaceutski ljekovi, antibiotici, organske materije). Lako-ispirajuće materije ništa ne sprečava da kroz krečnjačko-crnogorski teren lako dođu do podzemnih voda i u jednoj sezoni zagade izvore i pitke vode.
Te stoga i nema pitke vode bez pravilno osmišljenog upravljanja stočarskom proizvodnjom, niti pravilnog upravljanja bez te pitke vode. Životinje, koliko bezopasne, toliko i uveliko opasne, baš poput mašina, mogu biti po životnu sredine, a samo zbog neznanja i kratkoročne dobiti.
Rezime
Nemoguće je zaštititi zemljište sa stokom na terenu u ovim mjesecima. Jedino moguće i ispravno jeste držati istu podalje od paše, od zelene trave, koja istina izaziva i stočara i životinju. Međutim, tu je razum koji predočava da treba ulagati u budućnost, a budućnost je u zemljištu.
Zelena masa nikuda otići neće. Ona je tu – kako u jesen, preko zime, tako i na proljeće, te stoga nema razloga vršiti supresiju stokom i stvarati nepovratne štete koje će više koštati poljoprivredu naše države nego bilo koji agrarni budžet.
