Solitarne pčele su divlje pčele. Postoji veliki broj vrsta solitarnih pčela, tako na primjer, u Velikoj Britaniji postoji 267 vrsta pčela, od čega preko 90% nije društveno i ne živi u kolonijama, već kao takve pripadaju grupi divljih pčela. Sve se one međusobno znatno razlikuju po veličini, izgledu i mjestu formiranja gnijezda. Ove pčele se uveliko razlikuju po načinu života od medonosnih pčela (Apis melifera); ne žive u košnicama, ne roje se, nisu agresivne, već su miroljubive i ne ubadaju, ne proizvode med i nemaju maticu, već radilice same polažu jaja i stvaraju potomstvo. Kao što im i samo ime kaže (solitarne – samostalne) ove pčele žive pojedinačno, mogu živjeti i u grupama, ali bez socijalne organizacije.  Ne proizvode saće za izgradnju ćelija, već različite vrste pčela  koriste različite materijale za izgradnju gnijezda. Nastambe su im šupljine drveća, barske trstike (Phragmites australis) kojom su se nakada pokrivali krovovi kuća, i druga šupljikava gnijezda koja pregrađuju i zatvaraju blatom. U toku svog života polože od 20 do 30 jaja u prethodno odabranim mjestima, nakon čega prave zid od blata i unose polen i nektar. Nakon polijeganja jaja ugibaju, tako da im je životni vijek od 10-12 nedjelja.

Solitarna pčela (Osmia rufa) – jedna od naših najčešćih vrsta

U poljoprivredi za oprašivanje, se sve više koriste naročito u voćarstvu, jer imaju niz prednosti u odnosu na medonosne pčele kao što su:

  • Mogućnost aktivnosti (oprašivanja) na nižim temperaturama u odnosu na medonosne pčele. U proljeće se pojavljuju na temperaturi od 8⁰. Zbog mogućnosti rada na nižim temperaturama, naročito su korisne kod ranocvjetajućih biljaka kao što su marelice, bademi i trešnje. Neke vrste solitarnih pčela ispoljavaju svoju aktivnost i u kasno ljeto (septembar).
  • Imaju veću učinkovitost pri oprašivanju. Jedna pčela u toku dana može posjetiti do 56.000 cvjetova što je čini najučinkovitijim oprašivačem. Za oprašivanje zasada jabuke potrebno je oko 60.000 radilica medonosne pčele, dok je za istu tu površinu dovoljno 500 ženki solitarne pčele, što znači da samo jedna solitarna pčela ima učinkovitost kao 120 medonosnih pčela.
  • Ne biraju vrstu, bitno je da je voćka blizu, a naročito su važne kod krušaka koje medonosne pčele nerado oprašuju zbog prisustva mirisa amina.

Kao nedostatak u odnosu na pčele medarice može se navesti njihova osobina da lete samo u krugu od 200-250 m od svog gnijezda – kućice, zbog čega je za efikasno oprašivanje ovim insektima raspored kućica od velike važnosti. Kućice se mogu praviti od barske trstike (Pghragmites australis), šupljikave cigle, izbušenih drvenih blokova i dr. Poželjno je iznad kućica napraviti natkrivena staništa (nastrešnicu) ispod koje se postavljaju odgovarajuće kućice, napravljene ili kupljene.


Staništa za solitarne pčele napravljena u vidu trske i kućice

Optimalan prečnik otvora za zasnivanje gnijezda ukoliko se koristi trska je od 6-10 mm, a dužina tunela 10-12 mm. Drugi kraj trske treba zatvoriti, (zbog čega je prikladnije rezati testerom za metal ili brusom za inox), a ako se pregrada nalazi po sredini trske, onda njena dužina treba biti 25 cm. Trska se veže u manje snopove, ili postavi u kućice kao što je prikazano na slici.

Dovoljno je postaviti kućice u prirodi (voćnjaku) nakon čega bi pčele vremenom trebale da u njima zasnuju gnijezda. Svakako, sigurniji način je kupovina kokona kojih je za jedan hektar voćnjaka potrebno oko 800 (500 ženki, 300 mužjaka). Prisustvo bumbara, medonosnih i drugih pčela u voćnjaku ne predstavlja problem, jer se one neće naći u međusobnom sukobu sa njima, već će se zajedničkim radom povećati broj zametnutih plodova u voćnjacima.

Pripremio: dipl. ing. polj. Dušan Ivanović