Rasipanje hrane je jedan od najuočljivijih problema kod farmera koji se bave uzgojem stoke, odnosno preživara: ovaca, krava i koza uglavnom. Problem jeste u tome što rasipanje hrane ima mnogostruko štetno dejstvo na sve aspekte. Zemljište može biti ugroženo, rijeke i potoci ugroženi, biodiverzitet ugrožen, rentabilnost proizvodnje takođe ugrožena i to ne kao posledica direktne prirode, već i one skrivene – indirektne.
Koja hrana se najviše „prosipa”
Na godišnjem nivou velika je količina organske materije koja se neiskoristi a dodatno ugrozi živi svijet. Količina varira i uglavnom ide maksimalno do jedne tone. I moguće da problem izgubljene hrane nije najveći. Ali ako je provjetrenost slaba, uz još neke pogrešne aspekte u proizvodnji, onda do izražaja dolaze posledice koje ovdje nećemo nabrajati ali se najvećim dijelom one odnose na zdravstvenu funkciju životinja. Sve u svemu troškovi mogu biti veći nego što se čini na prvi pogled.
Sva hrana kojom se stoka hrani rasipa se. Ipak, neka znatno više od druge a sve zavisi od konzistencije, kontaknte površine i ostalih fizičkim ali i hemijskih osobina hraniva. Uglavnom kada pričamo o rasipanju tu je u prvom redu – koncentrat. Njegova ozloglašenost u rasipanju uglavnom je koncipirana na njegovom praškastom obliku. Tu je zatim i sijeno naročito nebalirano, u rinfuzi. Takav način ne ostavlja mnogo opcija farmeru da ga ne rasipa, od mjesta sakupljanja do mjesta hranjenja – u svim fazama proizvodnje može i najčešće se ono ispoljava.
Kod nekih drugih hraniva, kao na primjer zrnasta hrana, silaža pa donekle i sjenaža imaju manji „kapacitet” rasipanja od prethodno nabrojanih, ali sve zavisi od mnogih faktora koji će biti nabrojani.
Podloga
Podloga na kojoj se hrani stoka ima jednu od presudnih uloga u tome kolika će biti iskorišćenost hraniva. Generalno se može reći da tvrđe podloge omogućavaju bolju situaciju sa iskoristivošću te manje rasipanja odnosno prosipanja. Sa druge strane, mekša podloga kao što je zemljište onemogućava maksimalnu iskoristivost a uz to potencijalno dovodi stoku u opasnost te ostavlja povećanu količinu organske materije na zemljište.
Sitost stoke
Gladovanje životinja nije jedna od opcija za uspješnog farmera, ali ni pretjerano hranjenje nije opcija. U ovom poslednjem slučaju javlja se upravo rasipanje. Životinja kada je previše sita počeće da bira djelove hraniva koja joj se više sviđaju te da odbacuje one djelove koji im se ne sviđaju.
Kao rešenje najbolje je koristiti formule za preračunavanje potrebne energije (zbir proteina i ugljenih hidrata), i na taj način tačno znati kolike su potrebe životinja za energijom i proteinima. Drugo rešenje je hranjenje manje od potrebne, ali je ovdje upitna rentabilnost. Tako da je preporuka da se farmeri pridržavaju formula i formulacija kako bi najbolje balansirale potrebe – ni premalo ni previše.
Kvalitet hraniva i kompletnih smješa
Iskoristivost hraniva i kompletnih smješa koncentrata lošeg kvaliteta je znatno slabija u odnosu na one boljeg kvaliteta. Uvijek treba težiti da je kvalitet (u ovom slučaju ukus i miris) na najvećem nivou. Tako će i rasipanje biti manje.
Oblik hraniva
Praškasta hraniva kao što su pšenične mekinje ali i mnogobrojna ostala koja se koriste u ishrani stoke značajno povećavaju rasipanje hrane. Uz pojavu i ostalih posledica ovakvih oblika hraniva – treba ga izbjegavati. Sa druge strane peletirana hraniva, kao i zrnasta, pa i vlaknasta (silaža sjenaža) zbog svog oblika (veća masa po zapremini) zadaju značajno manje problema.
Još nešto na šta bi se trebalo obraćati posebna pažnja jeste fiziološko stanje i uzrast stoke. Veliki dio neupotrijebljene hrane javlja se na primjer kod mladih životinja gdje se ili pretjeruje sa količinom hrane koja se daje ili se daje neadekvatna proporcija sijeno:koncentrat.
Takođe je jedno od mogućih rešenja korišćenje kompletnog obroka na način umješavanja koncentrovanih hraniva u vlaknasta i svježa (silaža + kocentrat; sjenaža + kocentrat). Sijeno i koncentrat već nije tako dobra opcija, zbog malog sadržaja vode u sijenu.
Kako iskoristiti neiskoriščenu hranu
Neiskorišćena hrana se može dosta dobro iskoristiti, ali samo u slučaju da se zna putanja gubljenja hraniva. Na primjer, gubitak sijena od rasipanja od strane stoke lako se može iskorisititi jer je oblik i konzistencija takva da se može uspostaviti ,,gomila” ovakve materije (relativno). Sa druge strane imamo koncentrate čije rasipanje po staji ili vani ne može da se „uhvati”. Njegove osobine u praškastom obliku jednostavno ne dozvoljavaju gomilanje materije u jednom dijelu kako bi se kasnije ista iskoristila. Toga nema i jednom izgubljen, kocentrat se ne može povratiti.
Rešenje je jednostavno –
- Koristiti što tvrđu podlogu za hranjenje;
- Staviti potrebe životinja na papir kako bi se izbjegla prezasićenje stoke;
- Peletirati koncentrovana hraniva ili koristiti peletirane koncentrate.