U ishrani domaćih životinja se koristi veliki broj biljnih vrsta. Između njih postoje razlike u nutritivnoj vrijednosti, ali i značaju za pojedine vrste životinja. Tako se npr. kabasta hraniva prvenstveno vezuju za preživare. To su voluminozna hraniva koja karakteriše mala težina po jedinici zapremine. Osobina im je i nizak stepen svarljivosti, usljed visokog sadržaja složenih ugljenih hidrata, prije svega celuloze. Za preživare kabasta hrana predstavlja neizostavni i najveći dio obroka tokom dana. Upotrebom kvalitetne kabaste hrane znatno se smanjuje potreba za dodavanjem koncentrovanih hraniva.
Kabasta hrana se zavisno od godišnjeg doba i mogućnosti može koristiti u više oblika: svježem, suvom i konzervisanom. Zavisno od sadržaja vode u hranivu dijeli se na suva i vlažna voluminozna hraniva. Varijabilnost u sadržaju bitnih nutritijenata zavisi kako od biljne vrste, tako i od načina pripreme i stanja u kojem se hranivo nalazi.
Period korišćenja svježih hraniva je ograničen na period njihove vegetacije. Najekonomičniji i najlakši način iskorišćavanja ovih hraniva jeste ispašom životinja na pašnjacima, eventualno dopremanjem pokošene zelene mase sa livada u staju.
Kvalitetni pašnjaci obezbjeđuju visok procenat proteina, vitamina i minerala, a bitno je napomenuti i pozitivan uticaj boravka životnja na paši po njihovo cjelokupno zdravlje. Kvalitet travnjaka prvenstveno zavisi od njegovog botaničkog sastava, koji je manje povoljan kod prirodnih nego kod sijanih travnjaka. Najveći dio naših travnjaka je sačinjen od različitih trava i leguminoza, kao i drugih biljnih vrsta manjeg značaja za poljoprivrednu proizvodnju. Svakako, botanički sastav može znatno da varira zavisno od brojnih agroekoloških uslova (načina iskorišćavanja, fizičkih i hemijskih osobina zemljišta, nadmorske visine, i dr.). Tako se, na primjer, od nekada kvalitetnog pašnjaka neadekvatnom ispašom botanički sastav može drastično promijeniti u negativnom smjeru.
Od kabastih hraniva sa niskim sadržajem vode najveći značaj ima sijeno, dok za njim zaostaju manje vrijedna hraniva kao što su slama, pljeva, kukuruzovina, itd. Sijeno dobrog kvaliteta preživarima može biti jedina hrana. Da bi proizveli kvalitetno sijeno neophodno je smanjiti vlagu iz pokošene mase do onog stepena na kojem se aktivnost mikroorganizama i enzima biljnih ćelija svodi na minimum. To znači da adekvatno osušeno sijeno ne bi trebalo da ima procenat vlage veći od 18%, što mu omogućava dugotrajno čuvanje bez opasnosti od kvarenja. Njegove nutritivne karakteristike zavise u prvom redu od biljne vrste, a zatim i od niza drugih faktora (vremena i visine kosidbe, načina sušenja, i dr.). Kako biljka sazrijeva smanjuje se udio proteina i minerala, a procenat vlakana raste, što smanjuje njenu svarljivost. S tim u vezi, preporuke nalažu košenje mase u periodu kada isklasa najbrojnija vrsta, a najkasnije u periodu cvjetanja. Takođe je bitno napomenuti da je najveći dio proteina kod trava i leguminoza akumuliran u listu biljke. Iz tog razloga se insistira na što pazljivijem sušenju i rukovanju sijenom, zbog boljeg očuvanja lisne površine.
Pored sijena, veliki značaj u zimskoj ishrani ima i silaža. To je konzervisano biljno hranivo koje predstavlja najbolju zamjenu zelenoj hrani tokom zimskog perioda, kada nema vegetacije. Pripremom silaže se gubi znatno manje hranljivih materija u odnosu na sijeno. Najveći značaj ima u ishrani krava, ali se može koristiti i za sve ostale preživare, kao i nepreživare (ali u manjem obimu). Silaža se može pripremati od različitih žita, leguminoza, pa i sporednih proizvoda biljne proizvodnje.
Na kraju treba ponoviti da kvalitetna kabasta hrana nema alternativu u ishrani preživara. Ona im osigurava dobro zdravlje i visoku proizvodnju. Iz tog razloga neophodno je obezbijediti je tokom cijele godine, sa što manje oscilacija i naglih promjena u hranljivim materijama i izboru samog hraniva.
Pripremio: M.K.
