Smrčak se ne smije jesti sirov, što znači da spada u grupu uslovno jestivih gljiva. Preporučuje se njegovo sušenje na promaji u trajanju do 3 mjeseca prije nego se upotrijebi u ishrani. Stanište su mu vlažne šume, najčešće padine i mjesta u blizini rijeka. U blažoj klimi počinje se javljati već početkom aprila, dok na planinama tek kreće u maju.
Opis: Ima specifičan oblik šešira, (čak se može reći da šešir ne postoji, već se na dršku nastavlja neka vrsta „šubare“) koji je uglavnom loptastog oblika sa nepravilnim udubljenjima, prečnika 4-8 cm, visine oko 10 cm, a bojom i izgledom podsjeća na pčelinje saće. Drška je dimenzija 4-6 x 2-3 cm, nešto svjetlije boje od klobuka, uža prema šeširu (klobuku) i šuplja. Meso je tanko, lomljivo i bez mirisa. Smrčak tek nakon sušenja ima cijenjeni delikatesni miris i ukus zbog čega se jako cijeni i spada u sam vrh kulinarstva.
Mogućnost zamjene: Postoji više vrsta smrčaka koji su uglavnom istog kvaliteta. Treba ih razlikovati od smrtno otrovnih smrčaka (Gyromitra spp.) koji nemaju šešir poput saća već je vijugav poput mozga.
Pripremio: dipl. ing. polj. Dušan Ivanović
