Diplomirani inženjer agronomije i master student Univerziteta Novi Sad, Radoslav Bele Zečević, nagrđavani je i uspješni mladi proizvođač meda koji je skrenuo pažnju javnosti upravo svojim predanim i kvalitetnim radom, a da li se uspjeh može preko noći zaraditi i šta trebaju da očekuju početnici prilikom zasnivanja pčelinjaka pročitajte u ovom intervjuu.
Vi ste izrazili želju još u desetoj godini da se želite baviti pčelarstvom i ta dječija u početku znatiželja, deceniju kasnije se pretvorila u ozbiljan posao, danas kada se osvrnete koliko je bilo potrebno rada i odricanja da bi ste dostigli postojeći nivo?
Svaki posao kome se čovjek posveti pa bilo profesionalno ili iz hobija zahtijeva oportunitetni trošak, to je ono čega se odričemo za rad nečeg drugog. Ništa nije lako a pogotovo posao bavljenja ovom pleminitom djelatnosti a to je pčelarstvo. Moramo da shvatimo da se ta oblast posebno razlikuje od ostalih poljoprivrednih grana jer to doprinosi opšte-društvenoj dobrobiti i opstanku čovječanstva na ovoj planeti, jer 75% živog svijeta na Zemlji zavisi od pčele!
Potrebno je ovaj posao shvatiti ozbiljno, potrebno je uložiti ZNANJE… Zašto? Zato što pčelarenje danas u vremenu industrijalizacije, digitalizacije, u vremenu velikih klimatskih promjena zahtjeva posebne i blagovremene tehnike pčelarenja. Pored znanja potrebno je uložiti novac, rad, vrijeme, preciznost. Ako ne uložimo novac ne možemo ni da očekujemo prihod. Preciznost takođe stavljam među prvim mjestima, to je veoma bitno i od toga nam zavisi finalni proizvod. Ježim se kada vidim neke pčelinjake gdje su košnice veoma stare, trule, pune sipca, nepravilno postavljena na postolja, neadekvatnog saća, na neadekvatnoj lokaciji itd. Ja nisam išao tim putem, radio sam sve kontra od toga i zato sam postigao rezultate koji su vidljivi i na svom pčelinjaku digao sam preciznost na visok nivo.
Često čujemo od prijatelja i poznanika da žele da zasnuju pčelinjak jer se objektivno može dosta zaraditi prodajom meda, šta bi ste im sada poručili?
Ko god uđe u pčelarstvo radi prihoda neće uspjeti. Mora prvo da postoji volja i želja da upozna ta čudesna bića, da ga privlači taj posao pa tek onda da krene u “ pčelarske vode“.
Rekli ste da je sticanje znanja jako bitan segmet, počev od nabavljanja stručne literature, učlanjenja u pčelarska udruženja, samostalan rad i prenošenje iskustva sa pčelara na pčelara, neki na početku odustanu, da li se može smatrati nekim objektivnim periodom za ovladavnjem početnim vještinama pčelarstva period jedne do dvije godine, i da u pčelarstvu nema instant rješenja?
Najmanje dvije godine (za pčelara koji hoće da uči) je potrebno teorije i prakse da bi naučio osnovne korake i stekao neko bazično znanje. Ali to je samo onaj prvi stepenik koji je prošao, i tada treba da shvati da mu je potrebno još stepenika, a ne da mu se to učini lako i onda kaže kako sve zna. Obično se dešava da pčelare u toj prvoj godini prati ta početnička sreća.
Nerijetko čujemo i primijetimo da početnici često otvaraju košnice i provjeravaju pčele iz znatiželje, koliko često otvaranje može stresogeno djelovati na pčelinje društvo kako vršiti preglede da im ne naškodimo?
100 pčelara – 100 načina rada, e tako Vam je sa tim pitanjem. Pčelari se samo slažu samo u jednoj konstataciji da se košnici prilazi sa zadnje strane (strana suprotna letu) ostale stvari su kod svih različite i svi imaju neku svoju teoriju. Što se tiče otvaranja košnica zimi, mora se ispoštovati vanjska temperature (iznad 12°C). Tada vršimo kratke intervencije dodavanje pogača, dodavanje rama sa medom ako nemaju hrane itd. Košnica se otvara na manjoj temperaturi ako tretiramo oksalnom kiselinom. Što se tiče otvaranja ako su temperature niže nije poželjno, time ne rashlađujemo mi košnicu nego “pčelinje klube” koje se malo uznemiri i onda je pčelama potrebno mnogo vremena da postignu temperaturu klubeta, a to je oko 24°C. Otvaranjem košnice ljeti mnogo više puta nego što je potrebno, remetimo temperaturu mikroklimu košnice, jer pčele bez obzira na temperaturu od one napolju, u košnici održavaju temperaturu oko 34°C, to Vam je isto kao da otvarate vrata i prozore na kući a uključili ste klima uređaj. Potrebno je napraviti plan pregleda, redovno voditi evidenciju, smanjiti broj pregleda jer sebi olakšavate posao, obezbjeđujete pčelama bolje radno raspoloženje, mir na pčelinjaku itd…
Nabavka društava je jako bitan i odgovoran korak, u našoj zemlji se jedino pčelari sa Kranjskom pčelom koja je prilagođena uslovima podneblja, kako nam selekcija može pomoći na poboljšanje kvaliteta pčelinjih društava?
Apis melifera carnica se najbolje prilagodila na naš region i imamo sasvim dobre rezultate. Selekcija je dug i ozbiljan proces, potrebne su desetine godina da se dođe do dobre matice i pčela. Vrlo se pažljivo mora voditi računa šta ćemo dobiti u potomstvu ukrštanja. Mnogo je lakše napraviti selekciju u biljnoj proizvodnji i voćarstvu jer možemo lako da izolujemo selekcioni materijal i u kontrolisanim uslovima pa čak u laboratoriji dobiti novu generaciju. Ali u pčelarstvu je to malo drugačije jedino 100% možemo biti sigurni u novu generaciju ako izvršimo vještačko osjemenjavanje matica ali je to na žalost kod nas i u okruženju rijetkost, i tek u nekim početnim koracima. Drugi način su izolovana područja a tu imaju i određeni propisi. Dosta široka tema je tema selekcije i tu treba ponavljam biti veoma oprezan. Moraju se odabirati i roditeljske (trutovske) linije pa tek nakon dužeg niza godina možemo očekivati neke značajnije informacije.
Jedna od dilema početnika je izbor tipa košnice, da li je izbor tipa košnice jedan od bitnijih faktora ili samo stanje i funkcionalnost košnice?
Ne postoji loša košnica, postoji loš pčelar! Sve košnice sa pokretnim saćem imaju svoje prednosti mane.
Da li nam možete objasniti zašto je bitno da se ispoštuju sve propozicije prilikom zasnivanja pčelinjaka, izbor lokacije, razmak između košnica, razmak između redova individualna postolja, prošarani hlad, dostupnost čistoj vodi…?
Bitno je obezbjediti kvalitetne košnice, zdrava pčelinja društva, jaka i srednje jaka pčelinja društva, kvalitetan vosak, kvalitetna postolja, dobru lokaciju, pristupačnost kvalitetnoj vodi… Što se tiče razmaka košnica i šarene hladovine to su finese koje možemo uraditi ako nam uslovi dozvoljavaju, ne moramo obraćati posebnu pažnju. Važan je razmak između redova postoje propisani minimum ( min. oko 3 m), a razmak između košnica je volja pčelara. Pčele imaju svoj pravac leta koji prepoznaju, prepoznaju boje ako su ofarbane itd…
Jedan od razloga za nastanak nekih bolesti pčela je pogrešan izbor lokacije, da li se redovnom dezinfekcijom alata, opreme i pribora može smanjiti ili čak izbjeći pojava nekih bolesti?
Pčelinja društva ne treba postavljati na vlažne i podbarene terene, blizu rječnih tokova, blizu industrijskih objekata, blizu magistralnih puteva… Dezinfekcija zemljišta živim krečom ili nekim drugim sredstvima je obavezna mjera bar 2 puta godišnje. Takođe dezinfekcija pribora je obavezna mjera jer u velikoj mjeri smanjujemo rizik od oboljenja pčelinjih društava. Bitna mjera je pedantnost skladišta opreme i pomoćnog pribora.
Kada je najbolji perod za započinjanje pčelarenjem , da li je to period proljeća, ljeta, jeseni ili zime, i zašto?
Smatram da je to period proljeća i početak ljeta. Tada pčelar uz prisustvo i konsultacije mentora ulazi u upoznavanje i rad sa pčelama.
Početnici bez iskustva da li bi trebalo da nabave desetine ili nekoliko košnica za početak pčelarenjem?
Sasvim je dovoljno nekoliko košnica za početak pa kasnije kako uče i shvataju pčelarenje u kontinuitetu nek povećavaju pčelinjak ako imaju želju za tim .
Za bavljenje pčelarstvom da li ima neko ograničenje vezano za uzrast i da li je pčelarstvo u suštini nešto više, dobrobit za um, dušu i tijelo?
Nema granica uzrasta niti pola osobe. Sve što je osoba mlađa naravno da bolje shvata rad, i brže uči korake pčelarstva. Sa sigurnošću tvrdim ko ima ljubav prema pčelama da one na psihu čovjeka djeluju relaksirajuće. Ako je pčelar brzoplet i nervozan pri radu pčele to i te kako osjete i one su tada agresivne.
Pripremila: dip. inž. stočarstva Mirjana Đundić