Ovo je glavni zaključak studije objavljene ove nedjelje u prestižnom časopisu Science of the Total Environment koja dokazuje da plastika ispušta organska hemijska jedinjenja i CO2 u vodu, što izaziva pad pH vrijednosti, objavljeno je juče (20. Septembra) na sajtu Instituta u Barseloni.
Nova studija koju je vodio Institut de Ciencies del Mar (ICM–CSIC) u Barseloni otkrila je da degradacija plastike sunčevom svjetlošću doprinosi zakiseljavanju okeana usled oslobađanja rastvorenih organskih ugljeničnih jedinjenja iz same plastike i njenih aditiva, i proizvodnju CO2.
„Zahvaljujući ovoj studiji, uspjeli smo da dokažemo da će u oblastima površine okeana veoma zagađenim plastikom, degradacija plastike dovesti do pada do 0,5 pH jedinica, što je uporedivo sa padom pH procijenjenim u najgorim scenarijima antropogenih emisija za kraj 21. vijeka“, ističe Kristina Romera-Kastiljo, istraživačica ICM-CSIC-a i prvi autor studije, koja je ove nedjelje objavljena u časopisu Science of the Total Environment.
Zakiseljavanje i zagađenje plastikom dva su glavna problema sa kojima se okean danas suočava. U tom smislu, od industrijske revolucije, povećanje kiselosti okeana otežava nekim organizmima koji kalcificiraju, kao što su korali, da održavaju svoje skelete. Sa druge strane, poznato je da svake godine u more dospije do 13 miliona tona plastike, a procjenjuje se da okeanom pluta još oko 250 000 tona.
Proces acidifikacije
Sunčeva ultraljubičasta svjetlost je glavni faktor koji dovodi do degradacije plastike i starenja. Ova degradacija rezultira lomovima koji uzrokuju da se plastika razbije na manje komade, neki na manje i od 5 milimetara, što vodi do naziva svima poznatom – mikroplastika.
Kada je izložena sunčevoj svjetlosti i eroziji, plastika „stari”, a njen stepen degradacije zavisi od toga koliko je dugo bila izložena ovim uslovima. Ovo izlaganje dovodi do povećanog oslobađanja hemijskih jedinjenja u vodu i uzrokuje smanjenje njenog pH.
Hemijska jedinjenja koja plastika oslobađa u morsku vodu tokom njene degradacije mogu doći iz same plastike ili mogu biti aditivi koji se dodaju polimeru da mu daju boju ili otpornost. Neka od ovih jedinjenja su organske kiseline, što doprinosi padu pH u okeanima.
Međutim, degradacija plastike takođe proizvodi CO2 koji plastika može emitovati direktno ili biti proizvod reakcija koje sunčeva svjetlost pokreće u organskim jedinjenjima koja oslobađa ovaj materijal. Zauzvrat, ovaj oslobođeni CO2 je uključen u niz reakcija koje takođe uzrokuju pad pH vrijednosti.
Razlike između nove i stare plastike
Da bi sproveli studiju, istraživači su izložili različite vrste plastike (nove i stare) konstantnoj temperaturi i sunčevom zračenju. Zatim su analizirali pH vode i količinu rastvorenog organskog ugljenika koji oslobađa mikroplastika kao rezultat njihove degradacije.
Sa samo šest dana izlaganja sunčevoj svjetlosti, mješavina ostarjele plastike sakupljene sa plaža oslobodila je veliku količinu rastvorenih organskih ugljeničnih jedinjenja i primijećeno je značajno smanjenje pH vode. Nasuprot tome, eksperimenti koji su koristili novi polistiren, polietilen niske gustine (LDPE) – od koga se prave kese i druga ambalaža – i biorazgradivi plastični fragmenti nisu pokazali značajan pad pH vrijednosti, sa izuzetkom ekspandiranog poliestirena (stiropor).
„Ovi rezultati pokazuju da ostarjela plastika utiče na zakiseljavanje mnogo više od nove plastike, što je veoma zabrinjavajuće, pošto je većina plastike koja se nalazi u moru, ma koje vrste bila, degradirana“, zaključuje Romera-Kastiljo.