Šepavost, hramanje, ramanje prestavlja zarazno oboljenje ovaca i koza koje se prenosi sa jedinke na jedinku u stadu a nerijetko i ostala stada koja se napasaju na istim površinama. Manifestuje se kao nemogućnost stajanja na jednu ili dvije rjeđe na sva četiri ekstremiteta. Oboljela rožina i meki prokrvljeni dio papka su obično neprijatnog mirisa zbog truležnih procesa.
Najčešći razlog šepanja ovaca jesu bakterijske infekcije, izazvane Dichelobacter nodosus, ali ne možemo uvijek sa sigurnošću tvrditi koja vrsta je izazivač, već bi za to bilo neophodno uraditi i mikrobilološka ispitivanja. Nekada životinje hramaju odnosno nestabilno se kreću usled prerastanja rožine papka, koja nastaje kao posledica ne trošenja papaka (neodgovorni vlasnici), pa netrošeni ili neobrađeni papci, ispucali pogoduju razvoju infekcije.
Još jedan veoma pogodan uslov za nastajanje hramanja jeste vlažno zemljište, koje se javlja posle dugotrajnih kiša, u proljećnim i jesenjim mjesecima kao i u močvarnim i zabarenim područjima. Sama rožina papaka treba da bude dovoljno čvrsta te da obezbijedi fizičku barijeru protiv prodiranja bakterija u meki i prokrvljeni dio papka. Ukoliko papci nisu orezani (istrošeni hodanjem) zadržava se više prostirke i zemlje u njima, što zadržava vlagu a samim tim omekšava rožinu i prestavlja idealnu sredinu za razvoj uzročnika oboljenja. Postoji i rasna predispozicija za obolijevanje od zarazne šepavosti. Naime ovce plemenitih i visko-produktivnih rasa imaju nešto tanju i mekšu rožinu od autohtonih rasa.
Nakon prodiranja mikroorganizama u papak ne nastaje hramanje odmah već je neophodno da prođe nekoliko dana, 10-14, da bi se bakterije namnožile i izazvale truljenje ili upalne procese u papku. Prvo je zahvaćeno međupačano tkivo, a zatim se širi u okolinu papka a kao teža manifestacija se može pojaviti izuvanje papaka, zatim otok zglobova, za to vrijeme životinja trpi bolove i nerado se kreće i to otežano, često se mogu primijetiti ovce koje zaostaju za stadom, hodaju na zglobovima pa zbog toga životinje nijesu u mogućnosti da uzimaju adekvatnu količinu hrane koja je neophodna, što dovodi do gladovanja i gubitka kondicije, smanjenja proizvodnih sposobnosti, takođe životinje koje hramaju kasnije se pare, i rađaju manji broj mladunaca, sve zbog opšteg lošeg stanja jedinke, ako se ne sprovodi liječenje može doći do smrti jedinke, zato je jako važna detekcija prvih simptoma, izdvajanje bolesnih jedinki i poštovanje savjeta veterinara. Većinom se javlja kod većeg broja ovaca u stadu što je siguran znak da je prisutna zarazna šepavost.
Vlasnici su u obavezi shodno zakonu o dobrobiti životinja da na adekvatan način vode brigu o životinjama. Prvo što vlasnici treba da urade naročito tokom zimskih i proljećnih mjeseci kod životinja koje se ne puštaju na ispašu, je pravilno orezivanje papaka. Ukoliko to ne znaju, pomoć mogu potražiti kod veterinara ili savjetodavnih službi u stočarskoj proizvodnji.
Zatim treba obezbijediti dezinfekcione barijere na ulazu i izlazu objekta gdje se životinje nalaze. Barijere bi trebalo da budu dugačke koliko i sama vrata objekta a širina ne manja od 1,5 m da ju životinje ne bi mogle preskočiti već proći kroz nju i na taj način izvršiti dezinfekciju sve četiri noge. Sredstva koja se koriste kao dezificijensi su rastvori na bazi formalina i plavog kamena. Neophodno je pratiti savjete veterinara u pogledu pravilne količine i doze rastvora sa ciljem postizanja pravilnog liječenja, takođe kao jedno rješenje se preporučuje i vakcinacija.
Pored ovog je potrebno napraviti dobar odabir pašnjaka, ne treba birati vlažna, močvarna zemljišta, a ako takva postoje, neophodno je da se izvrše korekcije, isušivanja i popravljanja. Najbolje bi bilo ne napasati ovce na terenu koje predstavlja distrikt bolesti (mjesto u kom se bolest pojavljuje jer je na tom mjestu uzročnik skoncentrisan) i ne napasati određeni vremenski period uz konsultacije i preporuke veterinara, svakako je opasnost za prenošenje ove bolesti pa i drugih miješanje ovaca, posebno kod uslužnog čuvanja, pri čemu se bolest širi i napreduje. Sve to preventivno treba raditi u cilju sprečavanja hramanja.
Ukoliko je već došlo do infekcije, inficirane životinje treba odvojiti u karantin od zdravih, zatim treba preuzeti liječenje zaraženih životinja uz stalan kontakt veterinara. U tu svrhu najčešće se koriste razni antibiotski sprejevi, malo jače koncetracije rastvora za dezinfekciju, sredstva za isušivanje vlažnih promjena. Ukoliko se hramanje kod nekih grla pojavljuje znatno češće nego kod ostalih takva grla treba isključiti iz stada i poslati u klanicu.
Pripremio: R.B.