Zelenišno đubrenje predstavlja zaoravanje zelene mase biljaka čime se poboljšava plodnost zemljišta. Ovaj način đubrenja je od velike važnosti u organskoj proizvodnji, a osim toga predstavlja pogodan način đubrenja na udaljenim i teže pristupačnim parcelama ( gdje je skupo dovoziti stajnjak). Za zelenišno đubrivo se koriste biljke koje brzo rastu i stvaraju veliku organsku masu, kao što su: grahorica, crvena djetelina, lupine, lucerka, heljda, facelija, kupusnjače, stočni grašak, ječam, soja…
Razgradnjom zaorane organske mase biljaka zemljište se obogaćuje hranljivim elementima, naročito azotom. Osim toga, s obzirom da ove biljke formiraju veću vegetativnu masu, posjeduju i razvijeniji korijenov sistem koji koristi hraniva iz dubljih slojeva zemljišta, čime se ona premiješta u gornji, oranični sloj. Leguminozne biljke zbog sposobnosti fiksacije atmosferskog azota vrše dodatno obogaćivanje zemljišta ovim elementom. Ovim načinom đubrenja poboljšavaju se fizičke, hemijske i biološke osobine zemljišta.
Zelenišnim đubrenjem zemljište se obogaćuje velikom količinom organske materije (obično 30-40 t/ha) i 100-200 kg/ha azota. Smatra se da 20-30 t/ha zelene mase koje daju neke biljke (leguminozne), nastaje toliko humusa koliko i iz 8-12 t stajskog đubriva, dok u zemljištu ostaje 50-60 kg azota po hektaru. Poređenja radi, stočni grašak daje zelenu masu u količini 35-45 t/ha, dok lupina koja je pogodna na pjeskovitim zemljištima dosta više (40-75 t/ha).
Kao rezultat djelovanja zelenišnog đubrenja, u zemljištu dolazi do povećanja prinosa narednog usjeva, ali se najveći rezultati ostvaraju tokom njegove uzastopne primjene (3-5 godina).
Biljke za proizvodnju zelenišnog đubriva mogu da se gaje u proljeće (prethodne kulture), u toku ljeta (međuusjevi) i u jesen (naknadne kulture), a rijetko tokom cijele godine.
U proljeće se može sijati lupina, lucerka, smješa obične grahorice i jarog ječma.
Kao međukulture se mogu gajiti facelija, stočni grašak, obična grahorica i dr., dok se u jesen mogu uzgajati uljana repica, smješa maljave grahorice, inkarnatske djeteline i hibridnog ljulja, smješa maljave grahorice i ozimog ječma.
Stočni graškak zbog polijeganja treba sijati u smješi sa ovsem ili raži (140 kg graška, 60 kg ovsa ili raži po hektaru), što je slučaj i sa običnom i maljavom grahoricom (120 kg obične grahorice, 60 kg ovsa ili raži po hektaru).
Zaoravanje biljaka se obavlja u vrijeme cvjetanja na dubini 10-15 cm, a najkasnije pred sjetvu glavnih kultura, vodeći računa da ne dođe do obrazovanja sjemena i time zakorovljavanja parcele. Zelenišno đubrenje može da se primijeni i bez ukopavanja, tako što se biljke pokose i ostave na površini zemljišta da istrunu, međutim, ovo treba raditi u izuzetnim slučajevima jer se bolji rezultati postižu zaoravanjem.
Vrijeme zaoravanja treba planirati tako da ono bude barem nekoliko nedjelja (7-30 dana) prije sjetve glavnih usjeva
kako bi se zaorana masa u određenoj mjeri razložila.
Ovaj način đubrenja se može primijeniti i u voćnjacima, kako u periodu pripreme zemljišta za njegovo zasnivanje, tako i kasnije, a naročito u mladim zasadima kada međuredni prostor nije prožet korijenovim sistemom voćaka.
Kao što se može zaključiti, zelenišno đubrenje predstavlja pogodan način đubrenja koji može u dobroj mjeri zamijeniti stajnjak, međutim, iskustvo je pokazalo da ono daje bolje efekte ukoliko se kombinuje sa drugim đubrivima (organskim i mineralnim).
