Tokom prošlonedjeljne turneje po Zapadnom Balkanu i na Samitu Berlinskog procesa 3. novembra, predsjednica fon der Lajen dala je niz izjava u kojima je najavila ukupno milijardu eura bespovratnih sredstava za Zapadni Balkan kao pomoć u rešavanju energetske krize.
Komisija se obavezala da će do januara obezbijediti budžetsku rezervu od 500 miliona eura za podršku domaćinstvima i malim i srednjim preduzećima da prežive povećanje cijena energije i njihov uticaj. Pored toga, Komisija je obećala još 500 miliona eura za diverzifikaciju energije, proizvodnju obnovljive energije i interkonekcije gasa i električne energije kroz Investicioni okvir za Zapadni Balkan.
Prvo pitanje je da li je to uopšte novi novac ili je to samo preimenovanje 9 milijardi eura koje je već obećano regionu u okviru Instrumenta za pretpristupnu saradnju. Ovo tek treba da se razjasni.
Nejasno je i zašto nisu najavljena nikakva sredstva za Crnu Goru i da li će sredstva odobrena u takvoj žurbi zaista biti iskorišćena što efikasnije i strateški.
Ali bez obzira na izvor sredstava, nevjerovatno je da predsjednica fon der Lajen još jednom promoviše fosilni gas na Zapadnom Balkanu. Trideset šest organizacija civilnog društva koje rade na Zapadnom Balkanu već joj je pisalo ove godine sa posebnim zahtjevom od Komisije da prestane sa tim.
Zapadni Balkan nije toliko zavisan od gasa kao većina EU, tako da je sprečavanje većeg zatvaranja gasa u regionu apsolutno neophodno. Ideja da je gas na neki način neophodan kao odskočna daska ka dekarbonizaciji je proizvod opsežnog lobiranja gasne industrije, a ne tehnološka ili ekonomska realnost.
Gas je isto toliko fosilno gorivo kao i ugalj. U narednih nekoliko decenija će morati da se ukine, tako da sada nema smisla graditi skupu novu gasnu infrastrukturu. Iskustvo regiona sa ugljem pokazuje da kada se određeno gorivo učvrsti u energetskom miksu, potrebne su decenije i decenije da se udalji od njega.
Ruska brutalna invazija na Ukrajinu još jednom je podvukla da sve veće oslanjanje na uvozna goriva – posebno iz autoritarnih režima poput azerbejdžanskog – nema smisla. Neshvatljivo je da EU do sada nije naučila ovu lekciju.
Pored toga, veći dio gasne infrastrukture Azerbejdžana je djelimično u vlasništvu ruskog Lukoila, tako da to takođe donosi prihod od poreza i potencijalno osjetljive informacije za Rusiju.
Evropska komisija često tvrdi da bi se gasna infrastruktura na Zapadnom Balkanu u budućnosti mogla koristiti za obnovljive gasove, ali za sada su to bajke bez dokaza ili studija koje bi to potkrijepile. Nikada neće biti dovoljno pristupačnih obnovljivih gasova za punjenje velikih gasnih mreža, a vodonik ionako zahtijeva drugačije tehničke standarde od fosilnog gasa.
1 milijarda eura je vrlo malo čak i za rešavanje trenutne krize, ako pogledamo milijarde već potrošene na uvoz električne energije (npr. Srbija). Ako se potroši na investicije koje će zaista pomoći domaćinstvima kao što su solarna energija na krovovima, izolacija stanova i toplotne pumpe, ili na rešavanje gubitaka u distributivnoj mreži, to može pomoći. Ali EU jednostavno mora da prestane da promoviše gas u regionu ako želi da ima kredibilitet u unapređenju održive energetske tranzicije.
Tekst je preuzet sa: bankwatch.org