Subotica – Da će u Srbiji doći do nestašice mlijeka moglo se znati iz izvještaja o stanju u stočarstvu u poslednjih 15 godina. Umjesto dugih izvještaja kratak rezime stanja kaže: nestašica mlijeka nastaviće se u narednoj godini, i trajaće sve do prvih narednih otkosa, odnosno obezbjeđivanja dovoljno hrane za goveda. Ali jedna dobra žetva neće dugoročno riješiti problem. Aktuelni uvoz mlijeka nije održiv na duži rok i ne može da nadomjesti ono što nedostaje tržištu Srbije, objašnjava za „Politiku” profesor dr Rade Popović sa Ekonomskog fakulteta u Subotici.
Dr Popović godinama je proučavao i prikupljao podatke o proizvodnji mlijeka u zemlji i inostranstvu, ali je, kaže, poslednjih godina odustao jer se uvjerio da te podatke niko ne želi da koristi.
„Srbija je godišnje proizvodila oko 1,5 milijardi litara mlijeka, i ova količina bila je dovoljna za domaće tržište, a obično je od toga dva do tri odsto odlazilo u izvoz. Međutim, mi imamo stalno smanjivanje broja grla, posebno u Vojvodini, ali je to, s druge strane djelimično nadoknađeno povećanjem produktivnosti proizvodnje mlijeka po kravi kod većih gazdinstava”, kaže Popović.
Srbija je 2006. godine proizvela 1,6 milijardi litara mlijeka, a lani 1,47 milijardi litara. Podaci iz popisa 2012. godine, kao i anketa poljoprivrednih gazdinstava iz 2018. pokazuju da je ukupan broj gazdinstava koji su se bavili stočarstvom opao za 20 odsto. Na ovaj negativan trend nadovezale su se dvije sušne godine, kada 2021. godine nije bilo dovoljno ni kukuruza u zrnu, ni silaže da se naprave rezerve stočne hrane. Onda je došla još gora 2022. godina.
„Mi smo sada tek počeli da osjećamo probleme, a osjetićemo ih još više u narednoj godini. Do sledećeg ciklusa proizvodnje, dok ne bude ponovo silaže ili lucerke koja kreće od maja, stočari će manje da hrane krave, a krave kada se manje hrane daju od 10 do 15 odsto mlijeka manje. To je proizvodna realnost”, kaže profesor Ekonomskog fakulteta.
Ukupan broj gazdinstava koji su se bavili stočarstvom opao za 20 odsto/foto: Pixabay
Dok je opadao broj krava, sa druge strane, rasla je kupovna moć stanovništva. Iako to prosječnom građaninu ne izgleda tako, ali je potrošnja sa 195 litara mlijeka po stanovniku porasla na 215 litara. Mada smo mi još uvijek tržište koje pije mlijeko, za razliku od razvijenih evropskih zemalja u kojima se mlijeko „jede”, i ovdje je porasla potražnja za različitim sirevima, maslacima, namazima. Međutim, suština problema nije u povećanoj tražnji već u narušenom lancu od proizvodnje do tržišta.
„Nama se manjak stvorio u poslednjih 10 do 15 godina, zbog promjene koja se u drugim zemljama dogodila ranije. Mi smo dugo imali dobru saradnju mljekara i poljoprivrednika gdje su mljekare pomagale rast poljoprivrednika. Međutim, od 2005. godine tržišnu moć preuzeli su i ojačali trgovački lanci koji uređuju i cijenu mlijeka i vrste proizvoda. Da bi se održale, mljekare sada teret prebacuju državi i poljoprivrednicima”, kaže dr Popović i ilustruje podatkom da dok je u svijetu otkupna cijena mleka bila 60 eurocenti, kod nas je plaćano 30 eurocenti po litru, a država je uvođenjem premija pokušala da to nadomjesti. „To je dugoročni problem, poljoprivrednici više nisu mogli da generišu dohodak, da prežive i naročito mala gazdinstva plaćaju ceh. Veća gazdinstva su imala bolju pregovaračku poziciju sa mljekarama, kada su dobijala višu cijenu, jer je uvijek postojao dvojni cjenovnik. Sada su pogoršani uslovi proizvodnje i poljoprivrednici ne mogu da izdrže sa niskim cijenama mlijeka, imamo nedostatak stočne hrane i rast cijena stočne hrane, što sve smanjuje ili potpuno ukida proizvodnju”, kaže dr Popović.
Problemi u tržištu nastali su i zbog tržišne panike usled koje je nestašica od 10 do 15 odsto manje mlijeka, pretvorena u nestašicu od 30 odsto manje mlijeka, a zbog ograničenja cijene, mljekare koje po pravilu vode menadžeri zainteresovani samo za dobar poslovni rezultat u tekućoj godini, većinom su se okrenule izvozu.
U lancu snabdijevanja sada jedino svoju organizaciju nemaju poljoprivrednici.
„Svugdje u svijetu proizvodnja mlijeka, čak do 90 odsto, odvija se preko zadruga, ali ne ovog tipa kakvog mi poznajemo. Mljekare su u rukama poljoprivrednika i ovo udruživanje nema veze sa veličinom gazdinstva. Stočari ulože novac, naprave mljekaru i onda to plasiraju trgovinskim lancima i na taj način imaju bolju pregovaračku moć”, kaže profesor Popović
Prema njegovim riječima inicijativa za to mora poći od samih poljoprivrednika, da zaštite svoj interes, i da tu ne igra ulogu veličina gazdinstva jer će se prije ili kasnije svi naći u istoj poziciji.
„To jeste veliko ulaganje i rizik koji niko ne želi da prihvati jer su svi preokupirani sa mnogo rizika u svojoj proizvodnji, ali je to jedini način da poboljšaju svoju situaciju”, kaže dr Popović.
Izvor: Politika
