Može li najgora suša u poslednjih nekoliko decenija dovesti do recesije?
Iako može izgledati daleko, i danas suša može doprinijeti recesiji. Predsjednik Andaluzije nedavno je naveo vodu kao motor ekonomije regiona. To je nesumnjivo pokretač poljoprivrede i stočarstva. Ali i drugih sektora, od baštovanstva do turizma, od hemijske industrije do proizvodnje električne energije.
Problemi sa navodnjavanjem žitarica, na primjer, utiču na farmera, ali i na stočara koji ih koristi za stočnu hranu, kao i na tržišta do kojih ti materijali i njihovi derivati stižu. Na kraju krajeva, to je još jedan input koji, kao i energija, ima direktan uticaj na cijene praktično svih proizvoda, a ne samo robe, prenosi agroberichtenbuitenland.nl.
Zelenom vodoniku je takođe potrebna voda
„Ako farmer nema vodu, mora da sadi usjev koji se „hrani” kišom. To će se desiti u većini slivova, posebno u južnim“, kaže Andres del Kampo, predsjednik udruženja zajednica irigatora (Fenacore).
Andaluzija i region Levante su dvije oblasti koje su najviše pogođene ovim problemom i to sa nekoliko aspekata. Alternativa, barem za sada, je prelazak na „kišne usjeve” kako bi se spasila sezona. Međutim, proizvodnja je mnogo manja i to ima uticaj na cijeli lanac vrijednosti.
„Gubitak godine može značiti da se međunarodni uvoznici okreću trećim tržištima i povratiti tog klijenta nije uvijek lako“, objašnjava del Kampo.
Situacija je, naravno, ista za svaku aktivnost koja zavisi od protoka vode u rijekama i akumulacijama. Uticaj na turizam, industriju broj jedan u zemlji, još nije kvantifikovan, ali svakako ima uticaja. Postoje i posledice koje u početku mogu biti manje očigledne.
„Gubitak kvaliteta vode izazvan sušom znači veće troškove i veće poteškoće u prečišćavanju vode za industrijsku upotrebu“, kaže predsjednik Udruženja hemijskih industrija Hose Luis Menendes.
On takođe iznosi činjenicu: za svaku tonu dugo očekivanog zelenog vodonika potrebno je između 25 i 60 tona vode. Ona je postavljena kao jedan od velikih vektora za dekarbonizaciju privrede, a bez dostupnosti vode to će biti neizvodljiv proces.
Desalinizacija nije samo ekonomski već i ekološki skup proces/foto: Pixabay
“Od rijeke do česme”
Obično postoji nekoliko uzroka svakog problema i, u ovom slučaju, nisu svi povezani sa nedostatkom padavina. Za Pedra Aroha, specijalnog izvjestioca UN-a, „riječ je o siromaštvu vode, a ne o energetskom siromaštvu“. Aroho direktno ukazuje na ilegalnu prekomjernu eksploataciju vodonosnih slojeva.
„Akviferi moraju biti zaštićeni i mora se ulagati u cio ciklus vode, od rijeke do česme“.
Ne radi se samo o brizi i štednji, već se mora ići dalje i ulagati u poboljšanje gradskih mreža koje gube oko 20% vodosnabdijevanja. Nedavni investicioni program za digitalizaciju vode iz fondova NGEU ima za cilj da mobiliše više od 3 milijarde eura.
„Španija je oduvijek imala nedostatak vodnog potencijala; mi smo zemlja sa nedostatkom vode“, prisjeća se ekonomista Hoze R. Pin Arboledas.
Uvijek smo govorili o „upornoj suši“ koja je sada pogoršana klimatskim promjenama. Zauzvrat, godine su donijele i nova rešenja. Jedan od njih, svakako i vodeni transferi uključujući i iz centra Evrope.
Pin Arboledas tvrdi da, baš kao što izgleda da će Španija služiti kao ulazna luka u Evropu za gas koji stiže iz Alžira, kontinent može da odgovori svojom vodom.
„Voda će biti važna kao nafta ili energija“, predviđa ekonomista.
Ali sa jednom nijansom: dok u energetskom sektoru već postoje opipljiva i isplativa rešenja, rešenja za borbu protiv suše su još uvijek daleko. Ali postoji jedan koji je dobro razvijen: desalinizacija. Španija je zapravo pionir u ovoj tehnologiji. Ako se još ne može koristiti za snabdijevanje cjelokupnog stanovništva, navodnjavanje usjeva ili regeneraciju vodonosnih slojeva, to je uglavnom zato što je to preskupo.
Pored velike potrošnje energije, voda za navodnjavanje mora biti mineralizovana ili bor mora biti ekstrahovan u procesu koji je dostupan samo za neke biljke. U Španiji trenutno postoji 765 postrojenja za desalinizaciju – 360 za morsku vodu i 405 za bočatu vodu – sa proizvodnjom većom od 100 m3/dan, prema Udruženju za desalinizaciju i ponovnu upotrebu vode (AEDiR).
Šta kažu farmeri
Najveća evropska fabrika za desalinizaciju nalazi se u Torevijehi (Alikante). Svečano je otvorena 2014. godine, a koštala je 226 miliona eura i trenutno obezbjeđuje 24.000 m3 vode za piće dnevno, duplo više nego 2014. Devedeset odsto ove vode se koristi za navodnjavanje, a ostatak za snabdijevanje ljudi. Uz kontinuirano smanjenje količine vode koja se prenosi iz rijeke Teho u basen Levantea, ovo je jedino rešenje koje je poljoprivrednicima u ovoj oblasti ponudila vlada, koja je najavila proširenje proizvodnje desalinizovane vode kako bi nadoknadila deficit vode za navodnjavanje.
Desalinizacija nije dovoljna s obzirom na smanjenje količine vode koja se prenosi, odlučan je Lukas Himenez, predstavnik poljoprivrednika u regionu.
I, prije svega, „trošak desalinizovane vode je neprihvatljiv“, dodaje on. U martu 2022. godine cijena desalinizovane vode iznosila je 1,20 €/m3. „Ova voda je subvencionisana, tako da od ovih 1,20 eura seljak plaća 0,53 eurocenta po litru, u zavisnosti od fiksnih troškova svake oblasti. Voda sa transfera Teža košta 0,30 centi”.
„Tokovi vode iz desalinizacije su komplementarni, ali nikada ne zamjenjuju vodu iz prenosa bazena iz ekonomskih i ekoloških razloga“, kaže Hoakin Melgareho, direktor Instituta za vodu Univerziteta Alikante.
„Voda iz postrojenja za desalinizaciju je pet puta skuplja, ali tu su i ekološki troškovi, koji se ne uzimaju uvijek u obzir. Omogućavanje pogona postrojenja na obnovljivu energiju, kao što je fotonapon, učinilo bi desalinizovanu vodu jeftinijom. Ipak, dr Melgareho ocjenjuje da troškovi vode ne bi bili smanjeni za više od 10-15%.
Tekst je izveden od originalnog „Spain: ‘Desalinated water is five times more expensive’” (CC BY 4.0)
