Mnoge države koriste se sistemom subvencionisanja poljoprivrednih preduzeća, lica ili gazdinstava. Veliki je broj ekonomskih mjera pomoću kojih država utiče na ekomonsku situaciju, u ovom slučaju u poljoprivredi, a čiji je krajnji cilj da se: ili ispravi tržišni neuspjeh nekog preduzeća odnosno farme, ili da bi se omogućila preraspodjela dohotka.
Šta su subvencije
Subvencije se u najširem smislu mogu shvatiti kao pomoć koju država izdvaja za proizvođače, a na sopstvenu štetu, tj. bez direktne koristi za nju samu. Da li će subvencije postići nekakvu korist, zavisi od više činilaca. Prije svega: količine raspoloživih podataka koje država posjeduje, zatim iskrenih namjera donosilaca odluka, stručnosti ljudi koji donose odluke i na kraju, od samih proizvođača – poljoprivrednika.
„Direktne subvecije u EU iznose ukupno 3% društvenog proizvoda i 10% ukupnih proračunskih rashoda“.
Vrste subvencija
Subvencije same po sebi uvijek donose nešto dobro za poljoprivrednika. Neke subvencije su po prirodi malog obima, druge velikog, a treće se uopšte ne isplaćuju-one se realizuju kroz sistem svojevrsnog ustupanja. Tako imamo da se subvencije mogu podijeliti na dvije vrste, a u zavisnosti od načina njihove isplate odnosno pomoći:
- One koje se realizuju direktnim finansijskim putem – DIREKTNE subvencije.
- One koje se realizuju indirektnim putem – tzv. SKRIVENE subvencije.
Skrivene subvencije
Na skrivene ili indirektne subvencije mnogi ne gledaju kao na subvencije. Međutim, njih ima a njihova vrijednost, naročito za prehrambenu industriju pa i učinkovitost, takođe može biti veća od direktnih ili razvojnih. Uzmimo za primjer kredite (IRF) koje država daje po značajno manjim kamatnim stopama – a u cilju rasterećenja proizvođača i prerađivača, te jačanja njihovih kapaciteta. Osim kredita primjeri skrivenih subvencija ogledaju se i u sledećem:
- postojanje poreskih olakšica
- učešće države u vlasništvu
- državno snabdijevanje potrošača ili proizvođača dobrima i uslugama po cijeni ispod tržišne
- državne nabavke dobara i usluga po cijenama iznad tržišnih.
„Prednosti skrivenih subvencija – nose manji politički rizik i manje su podložni kontroli nadzornih organa i civilnih društava“.
Primjeri nekih skrivenih subvencija u državama regiona:
Izgradnja specijalizovane klanice za ovce – SRB (učešće države u vlasništvu).
Uvođenje „plavog dizela“ – HR (postojanje poreskih olakšica).
Kreditno-garantni program za poljoprivredu i prehrambenu industriju – BiH (povoljni krediti)
IPARD – krediti sa smanjenom kamatnom stopom – CG (povoljni krediti)
Kriza u poljoprivredi
Kriza u poljoprivrenom sektoru, započeta epidemijom COVID-19, a produžena „divljanjem“ cijena repromaterijala kako na svjetskom tako i na našem tržištu, dovela je u nezavidan položaj mnoge poljoprivredne proizvođače. Poskupljenje prirodnog gasa (proizvođači mineralnih đubriva) – vještačkog đubriva (biljna proizvodnja) – žitarica (stočarstvo) – koncentrata (svinjarstvo i živinarstvo*), nije posledično dovelo tako velikog poskupljenja životnih namirnica.
*najvećim dijelom, jer se radi o dva sektora koja se ubjedljivo najviše oslanjaju na koncentrovanu hranu.
Imajući u vidu neodrživost takvog načina poslovanja za farmere, postavlja se pitanje mjera koje se mogu donijeti, a koje će mogućno i potaknuti diverzifikaciju inputa u biljnoj i stočarskoj poizvodnji. Jedna od mjera su svakako i subvencije koje nijesu direktne već upravo skrivene. Već jedna, napomenuta, IPARD I, II i III neće i ne može biti rešenje, jer je set programa donešen prije pojave opisane krize, te treba tražiti i druge mjere koje su progamirane za prevazilaženje sada već dvogodišnjeg problema.
- Uključivanje stajnjaka u proizvodne procese. (Pažljiva upotreba stajnjaka, ne samo da povećava otpornost zemljišta na sušu, eroziju i ostale nepogodne činioce, već na taj način ekomonski pogoduje proizvođačima. Ipak, uticaj stajnjaka nije i ne može biti vidljiv trenutno, jer ne postoji način da se loše karakteristike nekog zemljišta poprave/isprave na brz način). Ali tu je zato država da već jednom riješi problem zagađenja rijeka stajnjakom, a preusmjeri ga, subvencijama, na korist poljoprivrednih proizvođača.
- Izgradnja specijalizovanog objekta za preradu nusprodukata stočarske proizvodnje. Primjer diverzifikacije, gdje se, umjesto odlaganja otpada životinjskog porijekla na deponijama, čak i spaljivanja (vuna) ili bacanja u rijeke (kože), može upotrijebiti kao sirovina za preradu. Mnogo je bolje gledati na rešavanje dva problema (ekološki i proizvođački, nego samo na jedan – primjer akcize na gorivo, gdje se jedan problem „rešava“ ali i jedan, ekološki, stvara).
- Smanjenje ili ukidanje poreza poljoprivrednicima koji su u sistemu nekog od udruženja.
- Davanje državnog poljoprivrednog zemljišta bez naknade, poljoprivrednicima koji primjenjuju stajnjak na istom…
samo su neke od mjera (subvencija-uglavnom skrivenih) koje bi trebalo razmotriti prije konačnog uvođenja u sistem sprovođenja. Bez toga, teško da će se izvršiti preraspodjela dohotka niti ispraviti tržišni neuspjeh, jer će se proizvodnja ugasiti, pa neće imati šta da se preraspodjeljuje niti šta da se ispravlja.
