Gdje je u trenutnim uslovima poljoprivredna proizvodnja? Da li srednji poljoprivrednici nestaju sa poljoprivredne scene? Koja je uloga institucija na labilnom poljoprivrednom tržištu? Na ta, slična i ostala pitanja odgovor smo potražili od Željka Mihelića, poljoprivrednog proizvođača iz susjedne Hrvatske i ujedno potpredsjednika Hrvatske poljoprivredne komore. Izašao nam je u susret i odgovorio na pitanja koja se tiču opšteg poljoprivrednog stanja, stanja u Hrvatskoj kao i pitanja koja se tiču poljoprivredne proizvodnje u Crnoj Gori. Upravo je bavljenje praktičnom poljoprivredom sa jedne, te koupravljanje u ozbiljnoj instituciji sa druge strane, najbolja preporuka za našeg sagovornika da nam približi iskustva Hrvatske, kao članice Evropske Unije, u oblasti poljoprivrede.
1.S obzirom na to da se nalazite na poziciji zamjenika predsjednika HPK (Hrvatske poljoprivredne komore), možete li nam reći nešto više o funkcijama i djelatnostima kojima se bavi ova organizacija, te odrediti njenu ulogu u savremenoj poljoprivredi?
Hrvatska ima mnogo uzgojnih udruženja u sektoru stočarstva i više udruženja poljoprivredinika. Ta udruženja su mahom sektorska i pokrivaju pojedine oblike stočarske poljoprivredne proizvodnje ali takođe i voćarske i ratarske.
Nasuprot tome, Hrvatska poljoprivredna komora je nacionalno udruženje poljoprivrednika osnovano odlukom Hrvatskog Sabora kao stručno i strukovno udruženje poljoprivrednika.
Hrvatska poljoprivredna komora funkcioniše kroz razne odbore koji su organizovani po sektorima, pa tako imamo odbor za ratarstvo, odbor za tovno govedarstvo, odbor za sistem krava tele, odbor za vinarstvo i vinogradarstvo, odbor za maslinarstvo, odbor za ekološku poljoprivredu ali i niz odbora koji su namijenjeni razvoju poljoprivrede, kao sto su odbor za mlade poljoprivrednike, odbor za nauku, odbor za ruralni razvoj, odbor za udruženja i slično.
Glavna svrha rada Poljoprivredne komore je institucionalno djelovanje prema svim nivoima vlasti od lokalne do državne. To je naročito izraženo u komunikaciji sa ministarstvom poljoprivrede gdje je HPK uključena u sve komisije kod izrade novih zakona i propisa koji se tiču poljoprivrede i ruralnog razvoja.
Nacionalno udruženje poljoprivrednika, a u Hrvatskom slučaju je to Hrvatska poljoprivredna komora, vrlo je važna karika u odnosu države (ministarstva poljoprivrede) poljoprivrednika i potrošača, gdje Poljoprivredna komora zastupa interese ne samo pojedinog poljoprivrednika već sektora poljoprivrede kao cijeline.
2. I sami ste proizvođač hrane, farmer, i to u eko sistemu na velikom imanju u Ličkom polju. Da li je budućnost poljoprivrede malih zemalja kakve su Hrvatska, a naročito Crna Gora u organskoj poljoprivredi?
Poljoprivreda je samo jedna od grana privrede, a poljoprivrednik je preduzetnik. Ukoliko poljoprivrednik – preduzetnik ne ostvaruje profit on je neuspješan i vremenom on odustaje od tog posla. Država je ta koja mora stvoriti uslove da poljoprivrednik može konkurentno proizvoditi.
Potpuno je po mome mišljenju nebitno je li poljoprivredo gazdinstvo veliko ili malo, da li se bavi konvencionalnom ili ekološkom poljoprivredom, ako ima konkurentan proizvod to gazdinstvo će biti uspiješno.
3. U zemljama koje su svojevrsni giganti turizma (uzimajući u obzir površinu sa jedne te profit ostavren od turizma sa druge strane), kakva je uloga poljoprivrede? Da li ona ima odlučujuću ulogu u razvoju turizma odnosno da li turizam ima ulogu u razvoju poljoprivredne proizvodnje?
U malim zemljama, pri tome mislim na teritorijalno malim, gdje su poljoprivredne površine kao glavni resurs ograničene budućnost poljoprivrede vidim u kratkim lancima snabdijevanja, u lokalnoj prodaji poljoprivrednih proizvoda lokalnom stanovništvu koje sve više želi znati šta jede, ko prozvodi hranu koju kupuje i u principu takvu hranu je spreman više platiti.
Mislim da ni Crna Gora ni Republika Hrvatska nemaju resursa za „komercijalnu” poljoprivredu kojim bi bili konkurentni količinama i cijenama da prodaju trgovačkim lancima ili hotelskim lancima.
Krave Željka Mihelića na farmi „Lužak”
4. Sa druge strane imamo aktuelne probleme u poljoprivredi koji prijete da postanu hronični: poskupljenje repromaterijala u stočarstvu i poljoprivredi generalno, fluktuacije u potražnji proizvoda poljoprivrede na tržištima. Kako gledate na taj segment problema i kako on utiče na poljoprivrednika, ali i cjelokupnu poljoprivrednu sliku Hrvatske?
Poskupljenje repromaterijala i sirovina sigurno će doprinijeti do snažnog rasta cijena poljoprivrednih proizvoda. Mislim da je prošlo vrijeme jeftine hrane i da će svi poljoprivrednici koji imaju proizvod višeg i većeg kvaliteta biti u bitno boljem položaju.
5. U državama regiona okosnica poljoprivrede su mala mješovita i niskoprofitabilna preduzeća. Jedan manji dio koji se odvažio na nešto veću proizvodnju čini se da sada najviše trpi. Da li će u saglasju sa prethodnom konstatacijom poremećeno globalno tržište najviše uticati na one koji su se odvažili na specijalizaciju proizvodnje, a sačuvati mješovita poljoprivredna proizvodnja? Da li će to uticati na ,,kvalitet” poljoprivredne proizvodnje?
Nažalost upravo ti srednji poljoprivrednici će biti najveći gubitnici u ovoj situaciji. U tržišnoj utakmici to je naprosto način razvoja gdje najbolji i najsposobniji idu dalje i napreduju a svi ostali stagniraju. Mala porodična poljoprivredna gazdinstva ne bi trebalo da imaju problema ukoliko dovoljno ulažu u razvoj i nove tehnologije.
Međutim, srednja poljoprivredna gazdinstva mogu opstati samo ako se udruže u zadruge ili proizvođače organizacije i tako smanjenje troškove proizvodnje i zajedno nastupe na tržištu.
6. Koja bi po Vama bila uloga države u vezi sve češćih poremećaja na tržištu? Da li povećanje premija može održati poljoprivrednu proizvodnju?
Država mora odrediti jasna pravila igre i zaštititi tržišnu utakmicu od dampinga i nelojalne konkurencije.
U Republici Hrvatskoj je to već kasno jer smo članica EU i moramo igrati prema pravilima Zajedničke poljoprivredne politike EU, ali Crna Gora još ima prilike da promišljenom politikom prevenira takve stvari. Neprihvatljivo je da trgovački lanac 10 godina radi sa gubitkom i na taj način dampinguje cijene poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. To je diretni udar na poljoprivredno prerađivačku industriju i to organi države ne bi smjeli dozvoliti. Sve ostalo je u domenu tržišne utakmice i svijesti kupaca da kupovinom domaćih proizvoda direktno pomažu svog susjeda poljoprivrednika.
Ulaskom Hrvatske, a nadam se skorom ulasku i Crne Gore u Evropsku uniju politika podsticaja se usklađuje sa Zajedničkom poljoprivrednim polikom EU i tu nema puno manevarskog prostora za zemlje članice EU.
Lično mislim da su podsticaju u poljoprivredi dobri, dobro strukturirani i da se može dobro zaraditi ako se pametno upravlja. Naravno uvjek može više i bolje.
7. Veliki problem je nesređenost državnog poljoprivrednog zemljišta. Šta imate da kažete na tu temu?
Nažalost problem raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem je kod svih država bivše Jugoslavije političko a ne ekonomsko pitanje. Po mom mišljenju poslje 30 godina tržišne ekonomije uplitati politku, i socijalna pitanja rešavati preko poljoprivrednog zemljišta je degutantno, i što je najgore neproduktivno. Poljoprivredno zemljište kao resurs za proizvodnju hrane treba staviti na tržište.
Cijena zakupa treba po mom mišljenju biti presudni faktor kod dodjele zakupa državnog poljoprivrednog zemljišta, jer je to jedini način da se na tom zemljištu zaista proizvodi hrana. Sve ostalo je podložno raznoraznim mućkama i manipulaciji.
Željko Mihelić
8. Jednom prilikom ste izjavili da se cijena mesa (žive vage) u vašoj državi nije mijenjala poslednjih 12 godina. Koliko to djeluje demotivišuće i zašto se to događa – ko je glavni ,,krivac”? Takođe, da li rešenje dijelom leži u povezivanju farmera u udruženja i kooperative?
Rešenje je u preradi sirovina u proizvod veće dodatne vrijednosti. Nebitno je to da li se radi o udruživanju u zadruge ili taj posao odrađuje poljoprivredno gazdinstvo u svojoj režiji. Naravno da bi bilo logično da se više farmera udruži i naprave svoju siranu ili mini klanicu, ali bitno je da ne prodaju litar mlijeka već da naprave sir ili da ne prodaju tele već da to tele prodaju kroz meso krajnjem kupcu.
Ako gledamo generalno, u svijetu su bogate one države koje prodaju proizvode sa velikom dodatnom vrijednošću, a siromašne one koje prodaju sirovine. I ako to znamo moramo biti mudri i raditi ono što rade bogatiji od nas, ne prodavati svinje nego pršut, da banaliziramo stvar, jer nikad neće moći poljoprivrednik iz Republike Hrvatske ili Crne Gore, koji se bavi svinjarstvom, da se takmiči sa svinjskim mesom koje dolazi u trgovački lanac iz Njemačke ili Danske, jer je tamo poljoprivredna proizvodnja kud i kamo efikasnija i veća u konačnici, ali ako poljoprivrednik iz CG od svinje uzgojene u CG napravi pršut e tad cijena nije problem i uz malo marketinške kampanje i turizam, CG poljoprivrednik tu može dobro zaraditi.
9. Sistem govedarstva krava-tele doživljava neku vrstu ekspanzije na našim prostorima. Da li po Vama on ima perspektvu i da li sve to ima logike na našim prostorima?
Da se odmah na početku razumijemo uzgoj mesnih pasmina goveda, takozvano gajenje u sistemu krava tele nije negdje u svijetu isplativ a naročito ne u EU, jer naprosto jedna krava koju moraš hraniti i brinuti se o njoj cijele godine, dâ samo jedno tele godišnje a prosjek prodatih othranjenih teladi u uzrastu od 6 mjeseci je oko 70 do maksimum 80% od broja krava na gazdinstvu.
I RH i CG u narednom periodu očekuju promjene u poljoprivredi a prva je regionalizacija poljoprivredne proizvodnje. Gdje će struka reći šta se na kojem području može proizvoditi i sta će se i kako podsticati. Nije normalno i pametno podsticati uzgoj u sistemu krava tele na području gdje se može uzgajati loza ili breskve, jer je to neekonomično i sa jednim hektarom vinograda se zaradi kao sa 50 krava, ali na Durmitoru ili u Lješanskoj Nahiji kod mojih prijatelja Vukčevića gdje se ne može nista drugo raditi nego napasati blago, tu to ima smisla.
Ulaskom CG u EU, i rastom podsticaja za livade i pašnjake sigurno ce doći do snažnog rasta uzgoja mesnih rasa goveda i to je prilika koju treba iskoristiti da se u proizvodnju uvedu primjerene rase za prostor i klimu kako bi se postigli najbolji mogući rezultati u uzgoju.
10. Hrvatska je članica Evropske Unije. Kako komentarišete pojedine analize u Hrvatskoj koje ukazuju da se u navedenom periodu proizvodnja smanjila, a čije tvrdnje Ministarstvo odbacuje? Da li je zaista ulazak u EU donio poboljšanje hrvatskoj poljoprivredi?
Problem kod ulaska Republike Hrvatske u članstvo EU je potpuna nepripremljenost poljoprivrednog sektora za tržišnu utakmicu koja je slijedila 01.07.2013. godine. Hrvatskim poljoprivredicima se otvorilo tržište Evropske Unije od 500 miliona ljudi. Nažalost Hrvatski poljoprivrednik nije bio ni tehnički ni tehnoloski ni financijski spreman za takvu tržišnu utakmicu, u kojoj se poljoprivredna gazdinstva u zapadnim razvijenim zemljama Evrope, iz kojeg dolazi gro poljoprivredno prehrambenih proizvoda na naše tržište razvijaju već 50 godina i svake godine kroz “sito” tržišne utakmice ispadnu najlošiji a samo najbolji idu dalje.
Međutim i tu se pokazala žilavost poljoprivrednika i od 2015. uz mjere ruralnog razvoja sa kojima se ubrzano moderniziraju poljoprivredna gazdinstva, raste i finansijksu i količinski poljoprivredna proizvodnja, i ima sve više uspiješnih poljoprivrednika koji solidno zarađuju.
11. Koje su Vaše preporuke za susjednu Crnu Goru, a u vezi sa dijelom koji se tiče poljoprivrede, naročito stočarstva? Koji su to glavni problemi sa kojima se Hrvatska susretala prije, a koji poslije ulaska u EU?
Pošto nisam ni Nostradamus ni Vidoviti Milan ne mogu se baviti predviđanjima već samo mogu prenijeti iskustva poljoprivrednika RH od 2008. do danas. Mislim da je rešavanje imovinsko pravnih odnosa i legalizacija osnov bez kojeg neće moći poljoprivrednici koristi fondove EU niti IPARD kao pred pristupni fond, a kasnije mjere ruralnog razvoja. Dakle domaći zadatak za vladu je hitno rešenje pitanja vlasništva i legalizacija svih objekata koji se koriste u poljoprivredi.
Nadalje, a možda i najvažnije je osigurati stipendije i snažno podsticati mlade ljude da uče ne samo poljoprivredna zanimanja, već ih i usmjeriti ka usavršavanju znanja i vještina kako bi se moglo iskoristiti čim više sredstava za ruralni razvoj koje finansira EU. Znanje je ključna stvar i vjerujem da bi tu RH mogla puno pomoći na prenošenju znanja i iskustava u predpristupnim fondovima, a kasnije u izradi mjera ruralnog razvoja. To je posao koji će Crna Gora sama odraditi, ali saglasnost na sve te programe uvijek u konačnici daje EU.
Hrvatska poljoprivredna komora ima i znanja, i iskustva, i želje da pomogne poljoprivrednicima Crne Gore da naprave čim bolji program i da ne ponove greške koje smo mi radili.
