Humus zamjenjuju smećem, tako bi se mogla opisati situacija nedaleko od centra Danilovgrada, tačnije 2 km od centra tog grada, te svega 700 metara vazdušne linije od glavne magistrale Nikšić-Podgorica, iza hotela Perjanik.
Kako saznajemo od našeg sagovornika, mladog poljoprivrednika koji se bavi stočarstvom, voćarstvom i proizvodnjom krmnog bilja, problem nije nastao juče. Godinama stanovnici Orje Luke moraju da trpe bahato ponašanje pojedinih ljudi i organizacija koje imaju destruktivan odnos ne samo prema poljoprivredi, već i prema ekologiji jednog među najplodnijim gradovima u Crnoj Gori.
Da je tako, pokazuju i slike. Slika je prilika ovoga grada da promijeni kurs, da ne izgubi ono malo poljoprivrede što se u njemu „dešava”.
Tako se već odavno problem pojavio sa podizanjem najplodnijeg, humusnog dijela zemlje koji završava ko zna gdje, možda i u nekoj od susjednih država, a Danilovgrađanima i ljudima koji bi živjeli od poljoprivrede, sužava se životni ali i radni (manevarski) prostor. Micanjem i odnošenjem najplodnije i najvrednije strukture zemljišta-humusa, otvara se prostor za poplave i bujice, ali i radikalno mijenja biodiverzitet terena, te sve neposredno i posredno utiče na okolna imanja, među kojima se nalazi i imanje našeg sagovornika.
Miroslav ističe da se njegova parcela nalazi odmah uz ivicu sa susjednom koja je u procesu obrade, odnosno destrukcije. Ističe da ona nije na prodaju te da on nastavlja da se bavi poljoprivredom.
U pozadini mini-bagera parcela našeg sagovornika/foto: Marko Cerović
,,Susjedna parcela je moja đedovina. Dakle, odmah pored parcele sa koje se trenutno skida humusna zemlja. Svjedoci smo uticaja koji je pandemija kao i rat u Ukrajini imao na svjetsku poljoprivredu. Cijene uvoznih namirnica divljaju i sve manje ljudi može da ih priušti. Takođe, neplanska gradnja hala i stambenih objekata uzurpira plodne parcele”.
Iz jednog dijela gdje se nalazi više plodnih ravnica, idemo u drugi, čini se, još razrovaniji dio. Taj dio uništen je prije neku godinu. Vegetacije ima, ali kakve – dračasta i razrijeđena kupina, poneko šiblje i lisnati korovi, čini se da su odlični u stvaranju preduslova za jedan veći požar.
Parcela obrađena prije više godina/foto: Marko Cerović
Za ishranu stoke to nije i ne može ni biti. Obrada zemljišta i sijanje žitarica, sadnja povrća ili voća samo su fantastika o kojoj mogu da sanjanju entuzijasti, a gdje će bilo koji objektivni poljoprivrednik od toga dići ruke. Ali jeste za nešto drugo…
Kao šlag na tortu – divlje deponije
I da to ne bude sve na ogoljenom zemljištu stavaraju se mini deponije za odlaganje najrazličitijeg spektra stvari. Od organske materije pa sve do patika i plastike. Čini se da je namjena zemljišta, nekada plodnog i plodonosnog, sada postala deponijska. U tom smislu se i stvorio teren, ogoljen, vrlo dobro nabijen i, čini se idealan za deponije, a bezbijedan?
Ipak, nije tako. Ogoljeno i zbijeno zemljište omogućiće oticanje voda uzrokujući ispiranje toksičnih jedinjenja iz deponija, a jedinjenja će opet završavati u susjednom zemljištu. Sve to može negativno djelovati na okolne stočare, ratare i voćare, gdje se, ako oni odustanu, stvara prostor za intenzivniju degradaciju te će dehumusizacija poprimiti i veće razmjere.
Miroslav Bošković ističe važnost odnosa prema zemljištu:
„Mi, kao mala zemlja, trebalo bi da zaštitimo i iskoristimo plodnu zemlju na način koji je neće narušiti za sledeće generacije, da pokušamo da smanjimo zavisnost od uvoza i nametnutih cijena. Ako ovako nastavimo da narušavamo ostatak plodne zemlje, pitam se, da li će za 10 godina imati dovoljno prostora za proizvodnju hrane za građane ove države”.
Problem oko prijave za one koji deponuju svoje smeće je i u tome, ističe naš sagovornik, što prijavu mora podnijeti protiv vlasnika parcele, jer u zakonu jasno stoji da je vlasnik zemljišta odgovoran za smeće koje se nalazi na njegovoj njivi odnosno livadi. Sve to stvara konfuziju, pa se stoga mora pomiriti sa sudbinom. Onaj ko dovozi i baca smeće ne živi, niti bitiše od poljoprivrede. Vlasnici parcela mahom ne žive na tom području.
Mali prostor, ali veliki uticaj na ekologiju
Sveukupno sagledavajući teren i prostor opštine Danilovgrad radi se o malom prostoru, prostoru koji ne zauzima više od 2 ha ili 20 000 m2 (subjektivna procjena). Međutim, uticaj koji ovako mali prostor ima na širu okolinu mnogo je veći. Već pomenuti požari prijete okolnim imanjima i farmerima, a takođe već pomenuto ispiranje plastičnog otpada, boja, hemikalija i sl., prijete da ugroze bezbijednost proizvoda na njihovim parcelama.
Moramo priznati da uticaj vremenskih (ne)prilika ide u korist širenju ovih i ovakvih praksi. Stoga se ne smijemo voditi mišlju da je, ako je površina mala, i uticaj mali. Za Crnu Goru, nevezano za opštinu, ovaj slučaj je mali (i po površini i po uticaju), ali da li će i ostati takav?
Spržena zemlja/foto: Marko Cerović
Nema odgovora od nadležnih institucija (Opštine Danilovgrad i Ministarsva zaduženog za ekologiju), a i kakav bi i bio odgovor. I bolje tako. Da je po zakonu, kakav je to zakon, a da je bez saglasnosti zakona – ništa novo. ,,Dehumusizacija” nema šta.
Kao što je i istakao sagovnornik portala Seljak.me, ovo je samo jedan od problema upropašćivanja poljoprivrednog zemljišta – neplanska gradnja hala i stambenih objekata nešto je što takođe pritiska poljoprivredu, istiskuje je. Nije ni čudo jer kada se gleda finansijska strana, svaka bitka poljoprivrede (sa građevinom, rudama, energetskim kompanijama…) već unaprijed je izgubljena. Nema šta, ako se poljoprivreda ne zaštiti na većim instancama – gotovo je sa njom i sa farmerima. A veće instance neka razmisle kako će uvoziti ekologiju, jer se poljoprivreda i može uvoziti ali ekologija… A najbolji uticaj na ekologiju, od svih pomenutih praksi ipak ima proizvodnja hrane (poljoprivreda).
Zbog toga valja zaključiti: veliki problem je razmjena destrukcije (zauzimanje površine), a još veći negativan uticaj na okolinu. Goleti od zemljišta opasnost su za susjede, ali i za poljoprivrednike, a bruka za institucije.
