Stvorene su dvije potpuno različite priče kako bi se objasnilo kako su zastrašujuće, divlje vukove prvi pripitomili ljudi, kaže profesor Džejms A Serpel sa Univerziteta u Pensilvaniji i rukovodilac Volis Anenberg PetŠejp Instituta. Međutim, u časopisu otvorenog pristupa Frontiers, nedavno je objavio rad koji istražuje istinitost ovih tvrdnji.
Uprkos tome što su ih smatrali najboljim prijateljem čovječanstva, preci modernih pasa bili su mnogo manje ljubazni prema ljudskim vlasnicima. Međutim, pokazalo se teškim pokušajem da se uđe u trag vremenskoj liniji kada su rani ljudi prvi put pripitomili divlje vukove da bi služili njihovim potrebama.
Jedna od najčešćih priča o porijeklu u naučnoj literaturi sugeriše „hipotezu komenzalnog čistača“. Ovo je pretpostavilo da su se vukovi u suštini pripitomili tako što su napadali drijevna ljudska naselja u potrazi za životinjskim ostacima i drugim jestivim otpadom koji su odbacili lovci-sakupljači.
Vremenom je tolerancija od strane ljudi dala selektivnu prednost smjelijim, manje plašljivim vukovima, koji su se zatim odvojili od populacije predaka kako su se prilagođavali novoj niši za čišćenje.
Alternativna hipoteza – koja se ponekad naziva hipoteza o držanju kućnih ljubimaca ili hipoteza o usvajanju među vrstama – postulira da su paleolitski narodi bili skloni hvatanju, usvajanju i uzgoju dojenčadi sisara, kao što su mladunci vukova. Konačno, uobičajeno ljudsko njegovanje obezbijedilo je osnovu za evoluciju kooperativnog društvenog sistema koji uključuje obje vrste.
Međutim, u radu koji je nedavno objavljen za Frontiers in Veterinary Science, profesor Džejms A Serpel sa Univerziteta u Pensilvaniji otkrio je da je hipoteza komenzalnog čistača neodrživa na osnovu onoga što se zna o nedavnim i drijevnim društvima lovaca-sakupljača.
Umjesto toga, pripitomljavanje vuka bilo je zasnovano na uspostavljanju kooperativnih društvenih odnosa između ljudi i vukova zasnovanih na ranoj socijalizaciji mladunaca vuka.
Serpel je profesor etike i dobrobiti životinja na Fakultetu veterinarske medicine Univerziteta u Pensilvaniji, direktor univerzitetskog Centra za interakciju životinja i društva i član Instituta za upravljanje kućnim ljubimcima Wallis Annenberg PetSpace.
Šta vas je inspirisalo da postanete istraživač?
Samo nepresušna fascinacija životinjama i ponašanjem životinja. Moju odluku da nastavim sa istraživačkom karijerom pokrenuo je loriket (papagaj) kojeg sam spasao od neke djece u jednom selu u Indoneziji. Njegovo ponašanje me je toliko zaintrigiralo, da sam napisao grant za proučavanje ponašanja loriketa za doktorat.
Možete li nam reći o istraživanju na kojem trenutno radite?
Trenutno radim na raznim projektima i saradnji, uglavnom fokusiranim na ponašanje i dobrobit životinja pratilaca (prijatelja – pas, mačka prim. prev.). Takođe me zanimaju istorija, antropologija i psihologija odnosa čovjeka i životinje.
Po vašem mišljenju, zašto je vaše istraživanje važno?
Pitanje kako se ljudi identifikuju sa drugim životinjama, odnose se prema njima i brinu o njima ima ogromne implikacije na globalni biodiverzitet i budućnost planete, kao i da je direktno relevantno za dobrobit pojedinačnih životinja o kojima brinemo.
Postoje li uobičajene zablude o ovoj oblasti istraživanja?
Trenutno postoji široko rasprostranjeno pogrešno shvatanje da su odnosi čovjeka i životinje univerzalno korisni i pozitivni. Ovo je očigledno netačno.
Ključ za rešavanje ovog lažnog uvjerenja je korišćenje visokokvalitetnog istraživanja da bi se razumjelo zašto su neki od ovih odnosa korisni, dok su drugi u najboljem slučaju neutralni, ili u najgorem, štetni i za ljude i za njihove životinje.
Koje su neke od oblasti istraživanja kojima biste željeli da se bavite u godinama koje su pred nama?
Volio bih da se više pažnje usmjerava ka razumijevanju razvoja stavova i ponašanja prema životinjama i prirodi tokom djetinjstva. Na odnose ljudi sa kućnim ljubimcima duboko utiče ponašanje životinja, što ponekad dovodi do toga da ih veterinari napuste, predaju u skloništa ili eutanaziraju. Potrebna su dalja istraživanja o etiologiji problema u ponašanju kod mačaka i pasa.
Tekst je izveden od originalnog ,,A dog’s life: James A Serpell and his investigation into the origin story of mankind’s best friend”