Očuvanje ptica: zaštićena područja su najefikasnija kada su veličine preko 50 hektara

Oslanjajući se na veliki skup podataka iz prethodnih opservacionih studija širom svijeta, nova istraživanja pokazuju da zaštićeni djelovi šume mogu biti uspješni za očuvanje ptica, međutim, njihova veličina je najvažniji faktor – prije nego nivo zaštite. Pored toga, zaštita ne mora biti ograničena na netaknuta područja, jer je „umjerena zaštita” – uz dozvoljene neke ljudske aktivnosti – takođe vrijedna truda u oblastima zaštite veličine preko 175 hektara. Šume su dom za 80% kopnenog biodiverziteta, ali su pod prijetnjom. Gubitak staništa je glavni pokretač gubitka biodiverziteta, a zaštićena područja (ZP) se sve više osnivaju radi njegovog očuvanja. Pokrivenost zaštićenog područja se skoro udvostručila u poslednjih 30 godina – sa 8% kopnene površine u 1990. na 15% u 2020. godini – iako je ovo manje od cilja Ajči konvencije o biološkoj raznovrsnosti od 17%. Efikasnost zaštićenih područja u predjelima pod pritiskom ljudskih aktivnosti ostaje nejasna pošto se većina studija fokusirala na relativno velika, netaknuta zaštićena područja u kojima je dozvoljena mala ili nikakva antropogena aktivnost. Mnoga zaštićena područja su u stvari mala i izolovana, ugrađena u fragmentirane pejzaže i ne podliježu strogoj zaštiti. Međunarodna unija za očuvanje prirode (IUCN) priznaje šest kategorija zaštićenih područja, od kojih su četiri strogo zaštićene i kojima se upravlja isključivo radi očuvanja ekosistema i vrsta. Za zaštićena područja u okviru „kulturno modifikovanih predjela“ – onih na koja su ljudske aktivnosti uticale dugi niz godina, ali uprkos tome, formiraju poluprirodna okruženja – i zaštićena područja kojima se upravlja prvenstveno radi održivog korišćenja prirodnih resursa, kaže se da su pod umjerenom zaštitom – čini 42% globalne površine dodijeljene zaštićenim zonama.

Tokom istraživanja, obuhvaćene su dvije vrste šuma - stare i savane. Nakon istraživanja, bilo je uočljivo da su se ptice češće nalazile u umjerenim i u strogo zaštićenim područjima nego u nezaštićenim područjima, ali je razlika u ukupnoj učestalosti postala značajna samo u većim zaštićenim predjelima. Učestalost se povećava sa veličinom fragmenata, bez obzira na koji nivo zaštite. Efekat stroge zaštite bio je značajan za fragmente od 50 ha i više; efekat umjerene zaštite, u poređenju sa odsustvom zaštite, bio je značajan samo u fragmentima veličine preko 175 ha.

Istraživači pretpostavljaju da konkurencija za resurse ograničava nosivost malog područja, a mali fragmenti sadrže veći udio vrsta koje su generalne i, stoga, manje zavisne od zaštitnih mjera. Ptice zavisne od šume bile su posebno osjetljive na veličinu fragmenata; njihova vjerovatnoća pojave je snažno opala sa smanjenjem veličine fragmenta. Osim toga, njihov odgovor na strogu zaštitu bio je izraženiji nego kod ptica koje se nisu oslanjale na šumsko okruženje. Istraživači sugerišu da zaštita ne mora biti stroga da bi bila korisna – ona područja sa upravljanjem koje smanjuje ljudske prijetnje ili održava i obnavlja tipove staništa, takođe su vrijedna zaštite. Oni zaključuju da je zaštita srednjih do velikih površina ključna, ali ističu da se ne treba potcenjivati konzervatorska vrijednost malih fragmenata, iako je tada potrebna strožija zaštita. Tekst je izmijenjen od originalnog „Bird conservation: protected areas are most effective when over 50 hectares in size”